Dečki u Hrvatskoj počinju piti u dvanaestoj, trinaestoj godini života. Najčešće piju pivo, dok djevojke ispijaju tzv. long drinks, popu juice vodke, itd. No trend je da se i cure sve više okreću pivu, što je upravo posljedica marketinga, rekao je prof. dr. sc. Zoran Zoričić
Nije dobro tinejdžeru reći: “Ne smiješ piti!” Bolje mu je reći: “Smiješ, ali morat ćeš preuzeti odgovornost za sve ono što će se desiti.“ Na taj način ga dovodimo u poziciju odraslog, što adolescenti žele, ali mu uvijek kažemo da sloboda i odgovornost idu u paketu, jer takav je svijet odraslih. Ako idemo sa zabranama, onda će oni to odbijati, namjerno će raditi, želeći probati zabranjeno voće.
Rekao je to u kratkom razgovoru za naš portal prof. dr. sc. Zoran Zoričić, voditelj Referentnog centra za ovisnosti o drogama, psihijatar subspecijalist za alkoholizam i druge ovisnosti Klinike za psihijatriju KBC- Sestre Milosrdnice, prilikom njegova predavanja u Puli o alkoholu i kocki kod mladih.
Zašto mladi piju
Prema njegovim riječima, hrvatski adolescenti po pijenju alkoholnih pića, u usporedbi sa svojim europskim vršnjacima od 11 do 15 godina, u gornjem su prosjeku.
– Dečki u Hrvatskoj počinju piti negdje u dvanaestoj, trinaestoj godini života. To je doba eksperimentiranja s alkoholom. No već kao 15-godišnjaci oni u pijenju postaju natprosječni, u odnosu na europske brojke, što govori da bismo trebali pojačati preventivni rad s djecom u školama, i to najkasnije u petom, šestom razredu. Ako krenemo poslije toga, zakasnili smo, rekao je.
Razloge pijenja među mladima on nalazi, prije svega, u općoj kulturi pijenja odraslih koja bitno utječe i na pijenje mladih. Riječ je o primjeru, pojasnio je, koji mi kao odrasli dajemo mladima kroz naše ponašanje. Drugi razlog proizlazi iz potrebe mladog čovjeka da kroz simbol bude primljen u grupu vršnjaka.
– Tu se nudi alkohol, cigareta, sve ono što se smatra da je simbol odraslosti, odnosno sve ono što odrasli smiju, a djeca ne smiju. Stoga je često kontraproduktivna poruka koju dajemo djeci o štetnosti pijenja, a pritom i sami ne živimo ono što smo im rekli ili radimo obratno.
Treći razlog pojačanog pijenje mladih u Hrvatskoj, veli dr. Zoričić, proizlazi iz poruka marketinške industrije alkohola, u ovom slučaju industrije piva, koje su usmjerene na mlade ljude.
– U reklamama za pivo angažirani su sportaši, glumci, mlade zgodne cure, koji šalju poruku kako su oni in, cool, sretni ili kako god, a uvijek je u pozadini flaša piva. Nije ni čudo da mladi kod nas imaju najviše problem s pijenjem piva, veli on.
Naime, dečki u Hrvatskoj najviše ispijaju i kreću upravo s pivom, dok djevojke piju produžena pića, tzv. long drinks, popu juice vodke, itd. No trend je da se i cure sve više okreću pivu, što je upravo posljedica marketinga, objašnjava dr. Zoričić.
Razgovor i pozitivni primjer roditelja
Iako je većina tih mladenačkih opijanja uglavnom hir, i većina njih ostane u toj mladenačkoj dobi, dr. Zozičić upozorava da ukoliko mladi, s 15, 16 godina, često prekomjerno piju, oni već kroz dvije, tri godine mogu razviti ovisnost o alkoholu. Nasuprot njima, odrasli ovisnost o alkoholu razvijaju mnogo duže, nakon deset do 15 godina pijenja. I naravno da razvijanje ovisnosti nije jedini problem, tu su još i stradanja te mnoge smetnje i poremećaji u ponašanja koje nastaje iz pijenja alkohola u adolescentnoj dobi.
– Najvredniji je pozitivni primjer roditelja i razgovor, i to ne razgovor o pijenju, već o odgovornosti, o tome što maturacija sa sobom nosi. Ukoliko se dijete napilo ne treba roditelj po njemu krenuti drvljem i kamenjem, već treba razgovarati o iskustvu koje je ono dobilo kroz to opijanje, o onome što je bilo pametno, što je bilo loše, o tome što se sve može desiti kao posljedica. Upitati ga, na koncu, je li biti budalast u ponašanju zrelo, savjetuje ovaj psihijatar.
Poznato je, naime, da se adolescenti znaju “razvaliti” od opijanja, čime se onda hvale, prepričavaju to kao doživljaje i sebe same doživljavaju frajerima.
– Da, oni jesu frajeri, jer su probili autoritet zabrane. To je ono što njih vodi u priču s eksperimentiranjem s alkoholom, jer razbijaju autoritet roditelja kroz simbol, što je za njih manje bolno. Zapravo, oni bježe od autoriteta roditelja i u tim vršnjačkim skupinama potiču jedni druge. Tu su jači, tu se razvija kolektivni ego koji je jači od individualnog. Kolektivni smije ono što individualni ne smije, rekao je.
Zašto ne reći: To ne smiješ
Pojasnio je, na koncu, zašto smatra da prema tinejdžerima ne treba ići sa zabranama, “nego apelirati na njih da dobro promisle prije nego li donesu odluku da nešto učine, pa i hoće li piti”.
– Moj stav je da nikada u tim godinama djetetu ne valja reći ne smiješ. Jasno je da smiješ, jer tko smije zabraniti snagu tvoje volje. Treba mu zato reći: “Ti donesi zabranu!” Ako ja zabranjujem onda on odgovornost prebacuje na mene, minira moj autoritet i neće se složiti sa mnom. Ako mu kažem Imaš pravo napraviti što hoćeš, ali postoje zakon i sankcije koji će te snaći, onda on nema više pravo ni na koga prebaciti odgovornost, osim na sebe. Moramo mu jasno reći i informirati ga o tome što ga u protivnome očekuje, zaključio je dr. Zoran Zoričić
Vesna Kapeloto, izvor:mamatataja.hr
n Zoričić.
