Jedan od najvećih darova koji roditelji mogu pokloniti djeci jest vrijeme. Biti s njima, stvarati s njima, maštati s njima: sve to može preobraziti male stvari u nezaboravne trenutke.
“U toj dobi usnuo sam san, koji mi se duboko urezao u pamćenje za cijeli život…” Njegov je život odredio jedan san: ova rečenica često se ponavlja kad se govori o don Boscu. U trenucima nesigurnosti, pred poteškoćama ili neposredno pred velike odluke, don Bosco je ‘sanjao’. Njegovi snovi bili su poruke; iz kojih god izvora da su dolazili, bili su provala ‘izvana’, nešto izvanredno, proročko, utješno.
Don Bosco nije snove čuvao za sebe, pričao ih je. Najvažnije stvari predstavljao je svojima u obliku snova. Mi danas živimo u civilizaciji koja ubija snove, osobito snove najmanjih. Na odgojnom polju to ozbiljno osiromašuje djecu i mlade, jer bez snova se ne može dobro odrasti.
Djeca i mladi trebaju “neko vrijeme” za odrastanje, a u to vrijeme, uz pomoć roditelja i odgojitelja, treba njegovati snove, osjećaje, oduševljenje i maštu.
Evo nekoliko jednostavnih napomena.
Djeca nisu odrasli u minijaturi. Danas su baš oni obuzeti brojnim problemima tako da ih više nisu u stanju podnositi. Televizija i promidžbene poruke zaokupljaju ih svojom zavodljivošću, želeći da se ponašaju kao odrasli. Roditelji također potiču i ubrzavaju ulazak svoje djece u društvo gdje vlada mit o uspjehu po svaku cijenu, gdje se broje samo rezultati. Kad nešto treba “učiniti”, čini se, nije važno “kako”, inače si isključen iz stroja. Upisujući se u školu, djecu očekuju kriteriji vrednovanja, odabira, odbacivanja. Teško je to izdržati za nekoga tko tek odrasta. Ne treba se onda čuditi kad jedno od najnovijih istraživanja većinu učenika nižih i viših škola, opisuje kao stresne, depresivne, nepredvidljive.
Mališani su škrinje koje treba otvoriti. Današnja djeca sve više sliče čvrsto zatvorenim škrinjama, željeznim blagajnama velikih mogućnosti i originalnih pothvata. Riječ edukacija latinskog je porijekla, a znači “izvući van”. Pravi odgojitelji su oni koji omogućuju djeci i mladima da se osposobe kako bi razvili vlastite sposobnosti. Te sposobnosti ne odgovaraju uvijek željama odraslih, koji bi više voljeli one upotrebljivije u svakodnevnom životu. Djeca, međutim, trebaju slobodnog prostora za stvaranje i razvijanje vlastitih planova. Djeca koja idu samo za tim da zadovolje svoje roditelje, prije ili kasnije ulaze u razdoblja teških kriza. Zato se mnogi boje izabrati svoju budućnost ili nisu što zapravo hoće i žele raditi “kad odrastu”.
Inteligencija i osjećaji trebaju rasti zajedno. Roditelji trebaju djeci pomoći da se u njima razvije ono što općenito zovu emocionalnom inteligencijom. Imati dobru školsku inteligenciju ne znači steći životnu inteligenciju, niti potrebne obrambene mehanizme za suočenje sa životom. Djeca imaju potrebu otkrivati svijet emocija i osjećaja. Samo pažljivi roditelji mogu im priuštiti užitak i zadovoljstvo da steknu unutarnji mir, samopouzdanje, otvorenost prema životu, radost komuniciranja i vladanja sobom. Za to su potrebni poezija i snovi, što je moguće veća šarolikost raznih uzbuđenja i doživljaja. Osjećajnost nije beskorisni otponac.
Razotkriti vježbališta duha. Vježbališta za tijelo ima jako puno, jer moderni život razgibava tijelo. Zašto se ne bi na isti način brinuli o duhu koji je još opterećeniji? Trebali bi se stvarati pravi prostori za “oživljavanje”, osobito za djecu i mlade. Don Bosco je tako zamišljao svoje oratorije: mjestima gdje će djelovanje i ponašanje biti usklađeno s osjećajima i duhovnošću. Koliko roditelji doista čine da bi razvili unutarnji život svoje djece?
Potreban je stalan dodir sa stvarnošću. Djeca i mladi imaju neku vrst filtra koji im priječi normalan dodir sa stvarnošću. Televizija je neka vrsta “iskaznice čedomorstva”: stvara paralelnu stvarnost koja može iskriviti pravu stvarnosti ne dopušta malima da otkriju svoje sposobnosti. “Zašto djed ima samo jedan život, a junak iz moje videoigre ima ih deset?”, upitao je dječak vješt u videoigrama vraćajući se s djedova sprovoda. Potrebu za snovima i maštanjem zadovoljili su strojevi na umjetan način. Sve učestalija pojava odbojnosti prema čitanju i pisanju sužava razne prostore autonomije. Na pomolu je tako novi “analfabetizam”: nesposobnost da se čovjek divi, da razmišlja, da meditira. Trebali bismo se prisjetiti Einsteinova gesla: “Čovjek koji je izgubio sposobnost divljenja, mrtav je čovjek.”
Dati djeci sredstva i prostor da razvijaju maštu. Mašta omogućava čovjeku da stvara zalihe energija, procjenjujući razne situacije u kojima se može naći. Zahvaljujući mašti, čovjek može razvijati stvaralaštvo, a samim tim i sposobnost prilagođavanja i snalaženja koja je danas potrebnija nego nekad. Najjednostavnija sredstva koja roditeljima stoje na raspolaganju jesu igre, priče, slagalice, knjige. Igra nije nadomjestak, nego nasušna potreba. Priče omogućuju nadvladavanje strahova i tjeskoba, uz pomoć mehanizma poistovjećivanja one olakšavaju usvajanje temeljnih vrednota. Zadovoljstvo koje se osjeti kad se nešto učini vlastitim rukama, jedinstveno je odgojno sredstvo, jer uposlene ruke oslobađaju duh.
Proživljavati sve “sa” svojom djecom. Jedan od najvećih darova koji roditelji mogu pokloniti djeci jest vrijeme. Biti s njima, stvarati s njima, maštati s njima: sve to može preobraziti male stvari u nezaboravne trenutke. Odnosima djeca-roditelji potrebno je “zajedničko vrijeme”.
Imati neprestano na umu duhovne stvarnosti. Današnji svijet trpi od pomanjkanja duhovnosti. Svi, a osobito oni mlađi, trebaju to jedinstveno cjepivo protiv strašne zaraze materijalizma.
izvor.bitno.hr
