FOTO/ VIDEO: JULIA MARTINOVIĆ: Studentica zagrebačke ADU , već ostvaruje zapažene uspjehe

Juliju Martinović, Zatonku, upoznali smo kao inspicijenticu u doba kada je Šibensko kazalište bilo na putu prema profesionalizaciji. U međuvremenu, gradski teatar zaslužio je ona tri važna ‘CapsLock’ slova u svom nazivu i postalo je HNK u Šibeniku, a Julija je upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, smjer produkcija.

Iako je kazalište, kako kaže, njena prva i najveća ljubav, njen filmski prvijenac ‘Lako pokojima’ koji potpisuje kao producentica uvršten je na ovogodišnji program manifestacije Dani hrvatskog filma, a uskoro će se moći pogledati i na Festivalu mediteranskog filma koji počinje u petak, (5. lipnja) u Splitu (film je na rasporedu za prikazivanje 12. lipanja).

Lako pokojnima 4

I da, film je nastao za potrebe studija, čime je njen uspjeh još i veći. Akademija joj nije otvorila vrata kad je pokušala ući kao studentica glume, ali otvorila joj je i vrata i prozore kao producentici pa danas Julia ‘žari i pali’ Zagrebom gdje je tijekom godina stvorila veliki krug poznanika, kolega i prijatelja u poslu kojim se bavi. No ne zaboravlja rodni kraj. Štoviše, iako ne razmišlja o dalekoj budućnosti, već dogodine priprema projekt u suradnji sa šibenskim kazalištem.

KAZALIŠTE-PRVA LJUBAV

Iz Zatona u zaljevu na Akademiju dramskih umjetnosti u metropolu, odnosno Zagreb. Kako si se odlučila za produkciju? Tim više što te ovdašnja javnost upoznala preko tada Šibenskog kazališta kao inspicijenticu.

Davno me kazalište počelo usisavati u svoje pore, tako da sam na prvi prijamni zapravo otišla na glumu i, iz današnje perspektive gledano, super je što nisam upala; naime u to vrijeme nisam ni znala da postoji smjer produkcija niti sam znala što je to. Naš dragi Mate Gulin zaslužan je što me najprije pozvao u svoju kazališnu udrugu Talija (gdje sam glumila u čak tri predstave) i predložio me tadašnjem ravnatelju kazališta Draganu Zlatoviću kao šaptačicu u predstavi Fantazija. Od tada honorarno sudjelujem u produkcijama predstava HNK Šibenik kao šaptačica, inspicijentica, asistentica redatelja, producentica; evoluiram s vremenom.

Eh da, kako sam se odlučila za produkciju? Zapravo me interesirao cijeli tijek nastanka predstave, odnosno u svim periodima produkcije, u svim tim planiranjima i realizaciji sam otkrila svoju radost. Onda mi je, taman u tom periodu, kad smo radili predstavu u Šibeniku, glumac Frane Perišin počeo ‘puniti glavu’ da on mene vidi u produkciji. I bilo je skoro svakodnevno: ‘Upiši produkciju, upiši produkciju…’. Ali čovjek nekako uvijek prije nađe razlog za ne, nego za da; tako da sam se premišljala skoro dvije godine oću/neću. Onda mi jedan dan ‘puka film’ i rekla sam samoj sebi sad ili nikad, idem probati pa ako upadnem super, to je moj put i nemam se što misliti. I eto, taj put još uvijek traje: nakon što sam prošle godine završila preddiplomski studij produkcije, upisala sam diplomski studij produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti. Glavna poanta je: Usudi se! Nema ništa od odgađanja i čekanja. Ako nešto jako želiš i osjećaš, kreni prema tome.

Povod razgovoru je film ‘Lako pokojnima’ čiju produkciju potpisuješ, a koji se, pak, prikazuju u programu manifestacije Dani hrvatskog filma. Film je prvotno nastao za potrebe tvog diplomskog rada na Akademiji. Kako je to prošlo?

Film je nastao kao završni rad na preddiplomskom studiju, iako mi studenti to između sebe zovemo diplomski, to nije diplomski. Diplomski me čeka dogodine.  Kako je prošlo? Pa dobila sam 5. Iskorištavam priliku da se zahvalim svima koji su pomogli u realizaciji filma, cijelom autorskom timu, ali posebno bi se zahvalila našem dragom Siniši Popoviću, koji ne samo da je odglumio odličnu ulogu u filmu već je bio od pomoći u raznim fazama nastanka filma.

Lako pokojnima 2

Prema stanovitoj društvenoj mreži da se iščitati da te ne zanima isključivo film.  Što, zapravo, radiš, gdje te sve ima?! A rekla bih da si ‘umiješana’ u više toga. Dakle, potpisuješ se kao asistentica redatelja Vinka Brešana u predstavi ‘Veliki manervi u tijesnim ulicama’, producentica si predstave ‘Cabaret na crno’, a i glumila si u jednoj predstavi..

Pa mene u prvom redu zanima kazalište, koje je moja najveća ljubav. A interes za film je nastao kao posljedica preddiplomskog studija produkcije koji je koncipiran na način da studenti stječu znanja kako o kazališnoj tako i filmskoj/audiovizualnoj produkciji. Tek se diplomski studij grana na ta dva usmjerenja.

Naravno da postoji razlika u produkciji kazališta i filma, ali kao što si primjetila ima me svugdje: u predstavi Vinka Brešana ‘Veliki manervi u tijesnim ulicama’ sam potpisana i kao producentica i asistentica redatelja; kako smo predstavu pripremali velikim dijelom u Zagrebu, obavljala sam i neke produkcijske poslove. Zatim, predstava Cabaret na crno je nastala kao ideja između mene i mog prijatelja, inače glumca, Roberta Ugrine. Radi se o cabaretskoj predstavi koja na ironičan način progovara o nezaposlenosti u Hrvatskoj, ukratko. Zatim, radim kao producentica  Kiklop teatra kojeg vodi naš dragi šjor Špiro Guberina, konkretno na predstavi Geste i grimase Špire Guberine, kojom je šjor Špiro proslavio 60. obljetnicu umjetničkog rada. A trenutno sam zaposlena u Ustanovi Zagreb film, koja se bavi produkcijom i distribucijom animiranih filmova. Šaroliki spektar priznajem, ali sve je vezano uz struku odnosno produkciju. Moram spomenuti da pripremam i diplomski projekt, odnosno kazališnu predstavu koja će se raditi u produkciji HNK Šibenik; to nas očekuje dogodine.

TREBA SE SAMO USUDITI I KRENUTI

I ono nezaobilazno pitanja kad su tema razgovora osobe iz Šibenika i ostataka županija na studiju, radu i sl. Negdje drugdje – razmišljaš li  o tome da se vratiš doma? Jesu li ti Zaton, odnosno Šibenik dovoljni da se razvijaš u profesionalnom smislu? Nude li dovoljno?

Nikad ne znaš što budućnost nosi, tako da sam otvorena za sve opcije, ne želim se organičavati na neke buduće odluke. Jednog dana se svakako mislim vratiti, a sad kada će to biti, zaista ne znam. Ne mislim da je Šibenik nedovoljan za neke profesionalne uzlete, tim više što se veliki broj mladih i kompetentnih ljudi vraća u naš grad, što je zdrav temelj za što ozbiljnije i profesionalnije projekte. Iako bi nakon diplomskog studija voljela još neko vrijeme se praktično usavršavati u Zagrebu, i to svakako u području kazališne djelatnosti. A vidjet ćemo što će biti. Sad se usredotočavam na trenutne obaveze i izazove.

Imala sam priliku pročitati gdje te nagovaraju na pisanje. Pišeš?!

Hahahaha, da neki me nagovaraju, valjda zbog lakoće izražavanja u takvim formama, ali nedoživljavam se ozbiljno u tom području, a moram priznati da nemam ni vremena trenutno za te stvari. Možda jednog dana, tko zna.. Sve je moguće, ako mi tako dođe… Treba se samo usuditi i krenuti.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.