INTERVJU: Aljoša Vuković, šibenski književnik za djecu, nominiran za nagradu Kiklop

Nakon šibenskog novinara Antonija Barišića koji je lani za svoju knjigu ‘Srest ćemo se opet’ lani primio Kiklopa, još jedno poznato lice nominirano je za tu prestižnu književnu nagradu. Aljoša Vuković književnik je za sdjecu i autor dječjih zagonetki. Ovaj nadasve neobičan Šibenčanin koji radi kao zaštitar, već neko vrijeme zarađuje pohvale za svoja književna djela.
Otkad i otkud ljubav prema pisanju za djecu?
Počeo sam pisati za djecu prije otprilike 15 godina, to je bio početak 1999. godine. Na sve me nagovorio moj prijatelj Ante Barbača. Na njegovu inicijativu sam počeo pisati. On je, ne znam kako, spoznao da imam crtu za pisanje u sebi i rekao mi je: ‘Zašto ti ne bi pisao poeziju za djecu?’ Naglašavam ovo poeziju, baš je rekao pjesme za djecu. Do dana današnjeg ostao sam na pjesmama, pišem isključivo poeziju i zagonetke. Uglavnom pišem kratke forme, nisam još došao do priča. Možda jednog dana hoću, al zasad sam samo na kraćim književnim oblicima.
DJEČJA POEZIJA
Zašto baš pjesme i zagonetke?
Ne znam. Uvijek je tako kod ljudi koji se bave umjetnošću, a za mene je poezija za djecu jedan vid umjetnosti, iako se ona uvijek gura u neki drugi škafetin, i poeziju za djecu često omalovažavaju. To, nažalost, nije neutemeljeno jer u poeziji za djecu, kao i u drugim vrstama književnosti, pojavljuju se ljudi koji misle da je pisanje takvih književnih oblika isto kao i napisati ‘sijeno-slama’ tekst, nešto što se rimuje. To zapravo nije tako. Pisati za djecu vrlo je teško, i poeziju i prozu. Normalno, uvijek se nama koji pišemo samo pjesme čini da je teže napisati roman, a oni koji pišu samo romane reći će da je teže napisati pjesmu. Ja želim biti objektivan, pa ću reći da je teže pisati prozu jer to je ipak duža vrsta, moraš biti više fokusiran, moraš visiti nad stolom i moraš imati vremena. Za pisati prozne vrste ne možeš raditi još jedan posao. Tome moraš biti posvećen potpuno.
Razmišljate li o pisanju za odrasle i ako razmišljate, u kojem bi se žanru okušali?
Nisam razmišljao o pisanju za odrasle, ali razmišljao sam jednog dana pisati aforizme. Ne znam koliko će mi to dobro ići, jer ima ljudi koji to fantastično rade pa ne znam kako bi ono što radim kotiralo tu. Možda bih probao jednog dana, ali zasad sam samo fokusiran na poeziju za djecu i zagonetke. Zagonetka je jedna vrlo interesantna, mogli bismo reći podvrsta, jer ona je napola literarna, a napola enigmatska, ali je interaktivna, pa je samim time interesantna djeci. Knjiga koja je nominirana za Kiklopa, ‘Povratak u ulicu zagonetki’, ukupno je moja deseta knjiga, ako ubrojimo i slikovnice, te druga knjiga zagonetki. Moja prva knjiga također je bila knjiga zagonetki, zvala se ‘Ulica zagonetki’, i otud naziv ove druge knjige. Djeci je zagonetka kao forma zanimljiva jer je interaktivna i jer im daješ mogućnost da oni sudjeluju u toj igri, da pogode, daješ im mogućnost da budu pobjednici, a to djeca vole. Poeziju već manje. Ne čita se ni poezija za odrasle, a djeca je još manje čitaju, nažalost. Na tome bi netko trebao poraditi. Trebao bi postojati nekakav društveni normativ koji će reći što je dobro, a što nije. Trebali bi se češće organizirati i književni susreti. Mogu reći da je od prijatelja, što se gradskih institucija tiče, moj jedini pravi prijatelj Gradska knjižnica.
GLAZBENI HOBI
Uz pisanje bavite se i glazbom. S kim ste sve surađivali i u kojoj je trenutno fazi vaš glazbeni život?
S Lennonom, McCartneyem… (smijeh). Surađivao sam dosta sa šibenskim klapama. Pjevao sam u klapi Maslina, klapi Fortica, sad pjevam u klapi Martinska i vodim klapu. To je, što se glazbe tiče, bila moja prva ljubav još iz studentskih dana, kada sam pjevao s Đanijem Stipaničevom i bratom Tomislava Bralića. Mi smo imali tu neku klapu u kojoj su pjevali ljudi iz Šri Lanke, Mongolije… Nevjerojatna klapa sastavljena od studenata koji su došli studirati u Zagreb. Bili smo baš multinacionalna klapa. S klapama sam nastavio i kada sam prekinuo fakultet i vratio se u Šibenik. Osnovao sam klapu, pa sam počeo pjevati u Maslini i tako je to išlo. Dosta sam surađivao i sa šibenskim kantautorom, mojim prijateljem Kristijanom Gojom, surađivao sam sa zborom predškolaca Crvrčak, za koje sam čak radio i neke glazbene brojeve za predstave, te sa Zdenkom Bilušić, koja je ilustrirala tri moje knjige, a ovu aktualnu je ilustrirao Davor Šunk, naš poznati ilustrator, grafički dizajner i crtač stripova. Dosta sam surađivao i s Ivanom Guljašević, ilustratoricom koja potpisuje ilustracije za dvije moje knjige. U koautorstvu s Antom Stošićem, još jednim dragim prijateljem i suradnikom, radio sam glazbu za 12 njenih animiranih filmova od kojih su neki išli i izvan granica Hrvatske. S glazbom sam dospio i u Kanadu, Sloveniju, Francusku te na još neke međunarodne festivale, pa i u Zagreb na Festival animiranog filma. Ima toga dosta.
Odakle crpite inspiraciju?
To mi je zapravo teško reći. Čovjek koji ima dara za pisanje mora to imati u sebi jer to što radiš jednostavno na neki način mora biti proživljeno. Ili jednostavno, mogu to tako reći, pjesnici svijet vide na jedan drugačiji, svoj način. Ne želim reći da je to poseban način, jer i ti vidiš svijet na svoj način. Ne tvrdim da je moj način gledanja na svijet bolji, ali evo recimo, ti ćeš vidjeti mjesec kao nešto, a ja ću ga vidjeti kao golemo jaje na oko koje je na nebu, što i je u jednoj mojoj pjesmi.
Mislite li da je Šibenik grad koji daje inspiraciju za stvaranje?
Šibenik kao grad, ako mislimo na Šibenik kao arhitektonsko zdanje, trebao bi biti kulturna i umjetnička meka. Međutim, ovdje vlada jedna teška, učmala atmosfera i, za razliku od ostalih gradova gdje ljudi rade jedni s drugima, gdje se ljudi iz jedne branše okupljaju i rade skupa, u Šibeniku to nije tako. Ovdje se ljudi najčešće ‘glođu’. Zašto je to tako ne znam. Ali Šibenik kao grad je, ako izuzmemo ljude, prekrasan. Žena moga brata je rekla da je Šibenik grad po mjeri čovjeka i to stvarno jest tako, samo ga mi ljudi moramo oplemeniti. Možda bi trebalo dovesti neku drugu garnituru ljudi, možda bi se svi odavde trebali iseliti i pustiti ljude koji imaju pozitivnu energiju da dođu u grad. Možda bi oni napravili nešto od njega. Ovako uvijek sve stoji i tapka na jednom mjestu. Ali, ipak, ima nekih pomaka.
intervju_aloša_4
Uz obitelj i stalan posao, koliko vam vremena ostane za pisanje?
Na moju sreću, radim posao koji je vrlo opasan, ali ne iziskuje nikakav fizički napor, tako da i na poslu mogu smisliti neki koncept knjige, napisati po koju pjesmu ako nije velika gužva i ne moram odgovarati na pitanja koja mi postavljaju ljudi. Taj posao mi je na neki način omogućio da pišem.
Bi li se u Hrvatskoj moglo živjeti samo od pisanja za djecu?
Ne može se. Postoje ilustratori koji vrhunski mogu živjeti od toga, ali književnici već slabije. Jednostavno, ilustracija se bolje plaća, to je tako. Ima ljudi koji su književnici, ali su uhljebljeni na nekom mjestu, pa netko može reći da oni žive od pisanja. Ne žive oni od pisanja, oni žive od svog posla, a ovo je usputno, kao i meni. Onih koji žive samo od toga nema puno. Mislim da sve skupa možemo govoriti o brojci od 40 do 50 ljudi koji žive isključivo od prodaje svojih knjiga, a mislim da sam i to previše rekao. U krajnjoj liniji, ljudi koji se bave pisanjem, time se bave iz ljubavi i ne vjerujem da je ikome početni motiv novac. Meni definitivno nije. Motiv mi je uvijek bio da knjiga izađe, da to netko pročita. Ima jedna zgodna pjesma o općem stanju ljubavi prema čitanju, a nalazi se u knjizi ‘Tople riječi’:
Čita li itko pjesme više, osim onog tko ih piše?
Ova vas pjesma stoga poziva: pročitajte je da bude živa.
To je to. U tome se sve oslikava. No, hoće li djeca prihvatiti pjesme ili neće nije samo posao samog književnika, to treba biti posao institucija: škola, vrtića, a u kranjoj liniji i samih roditelja. Ja sam svom djetetu vrlo rano počeo čitati slikovnice, i moje i tuđe. To se usvaja od malih nogu. I meni su majka i otac radili i nisu imali puno vremena za te stvari, ali je postojao interes za knjigu, pa bi nam tu i tamo nešto pročitali. Nije to bilo prepušteno slučaju. Danas su djeca, pa i roditelji, izbombardirani raznim igricama i tehnološkim čudima i nemaju vremena za čitanje, odnosno, njima je to gubitak vremena. Gubitak vremena im je sve što im je tehnološki nezanimljivo. Zato i govorim, zagonetke su interaktivna forma, i to je djeci interesantno. Ako im samo čitaš poeziju, nakon 15 minuta će im dosaditi.
Ove godine, kao što smo spomenuli, stiglo je još jedno priznanje za vaš rad: nominacija za književnu nagradu Kiklop. Je li vas iznenadila?
Donekle i jest. U konkurenciji su bila 22 naslova, od toga je nominirano nas troje. Ne mogu sam prijaviti knjigu za Kiklop, može je prijaviti izdavačka kuća, u mom slučaju to je Društvo književnika za djecu i mlade. Ovom bi se prilikom zato i zahvalio svima koji su na toj knjizi radili, pogotovo ilustratoru Davoru Šunku i Silviji Šesto, ženi koja je potaknula tu biblioteku. U svakom slučaju, malo jesam iznenađen, ali ne može se reći da je to slučajnost. Iza sebe već imam, uz nagradu ‘Ovca u kutiji’ za najbolju hrvatsku slikovnicu 2012. godine, i dva finala nagrade Grigor Vitez, pa pohvalu nagrade Grigor Vitez, članstvo u Hrvatskom društvu književnika za djecu i mlade i članstvo u Društvu hrvatskih književnika. Sve je to nekako išlo jedno za drugim. Tu je i zastupljenost u čitankama, oko 400 zagonetki i pjesama objavljenih u recentnim časopisima od ‘Smiba’, ‘Modre Laste’, ‘Radosti’ do ‘Književnost i dijete’ i ‘Hrvatske riječi’. Ovo je potvrda jednog rada, tu postoji kontinuitet i u kvantiteti i u kvaliteti, što je prepoznala i struka, a prepoznala su i djeca. Nagrada ‘Ovca u kutiji’ nagrada je dječjeg žirija. Tako da mogu reći da sam objedinio i djecu i struku.
NAGRADE SU BITNE
Znači li vam više priznanje struke ili interes publike za vaš rad?
I jedno i drugo mi je bitno. Jako mi je drago kada me djeca sretnu po putu i kažu mi da mi je pjesma u čitanki. Ove godine pronašao sam četiri, a najdraže mi je bilo kad mi je nećakinja rekla: ‘Tetak, u mojoj čitanki tvoja je pjesma na prvoj strani’. To je velika stvar i to čovjeka čini sretnim. Nagrade me isto jako vesele i zapravo ne vjerujem onim ljudima koji tvrde da im nagrade nisu bitne. Svakom tko izdaje nešto, tko želi da to javnost vidi, tko publicira bilo što, i tko šalje na natječaje, svakom je važno da dobije nagradu. Uostalom, djeca čitaju jako malo, to se ne prodaje i od toga nema puno ‘kruha’. Na kraju ti jedino ostaje da to netko društveno valorizira.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.