INTERVJU: Branko Bubica: Arsen je u životu sve planirao, vjerojatno je isplanirao i – smrt!

– Kad sam bio dijete neki moji vršnjaci htjeli su biti piloti, neki kapetani duge plovidbe, a ja sam htio biti Arsen ili makar kao Arsen. Arsen je jedan i neponovljiv – započinje priču Branko Bubica, jedan od najmarkantnijih vokala današnjice, frontmen klape Maslina, te veliki prijatelj s pokojnim kantautorom Arsenom Dedićem. Upravo o tom prijateljstvu porazgovarali smo s njim povodom Arsenove smrti.

DUGA SURADNJA

Vi i Arsen Dedić dugo ste se poznavali i surađivali?

Svirao sam violinu, gitaru i nešto pjevuckao i u osamnaestoj godini upoznao sam Arsena, dok sam pjevao u klapi Šibenik. Dao nam je pjesmu ‘Cvita moja’, 1972. godine. Otada traje naša suradnja i prijateljstvo. Snimio sam tridesetak, a možda i više Arsenovih pjesama, i po broju pjesama koje sam snimio za njega sam drugi, kako kažu statistike. Najviše ih je napisao za Gabi, pa onda za mene. Posebno su mi drage ‘Kad se odmota stara tunja’, prekrasna pjesma o prolaznosti ispričana kroz život jednog ribara, ‘Ni u moru mire, ni u jubavi vire’, ‘Dota’ u kojoj je opisao jednu ljubavnu priču, ‘Ne plači’, ‘Sve ti sritno bilo’… Sve su to Arsenovi stihovi ili glazba. Nešto novijeg datuma je ‘Da mi nije moje dice’, koju je skladao u Padovi dok je bio bolestan. U pjesmi ‘Tko će naše smokve brati’ radi se o smokvi kraj njegove kuće u Varoši, koju je netko otpilio nakon smrti njegovih roditelja, a dok su bili živi svako jutro je na stolu bilo svježih smokava. Tu je pjesmu posvetio roditeljima, a mi smo je otpjevali. Mogu obećati da ću tih tridesetak Arsenovih pjesama koje smo snimili probrati, vidjeti što je najbolje i napraviti CD ‘Branko Bubica s klapama Maslina i Šibenik pjeva Arsena Dedića’. Naša suradnja je trajala do posljednjih dana njegovog života, kad smo snimili ‘Šibensku buru’, za koju smo zamolili Arsena da snimi dodatak pjesmi. Već je tada bio bolestan, ali je ipak pristao na tu suradnju, iako se nije dobro osjećao.

Inače nije volio snimati ni svoje spotove, ali je prema nama uvijek bio susretljiv pa je snimio ‘Šibensku buru’ i spot za pjesmu ‘Tko si’ koju je napisao za mog sina Šimu. Ta je pjesma pravi duet, Arsen je uredno odradio to snimanje i nakon toga odvezli su ga umornog kući. Iako ga je boljelo i bio je neraspoložen, snimatelji u Zagrebu pričali su da se cijelo vrijeme šalio. Pričaju kako je, čim se pojavio, još s vrata pitao: ‘Jeste li svi ovdje umjetnici ili ima i civila?’ Ljude je počeo dijeliti na umjetnike i civile, jer su se svi počeli predstavljati kao umjetnici. Oko njega su se stalno kretali ljudi koji su se predstavljali kao umjetnici, pa bi znao pitati: ‘Hoće li netko raditi nešto u ovoj državi ili će svi biti umjetnici?’

Koga je Arsen smatrao umjetnikom?

Za njega su bili umjetnici ljudi koji su, kao i on, ustajali ujutro u šest sati i imali točno raspoređen dan. On je bio veliki radnik, radio je i po desetak sati dnevno. Kad nije radio na glazbi, radio je na sebi. Iako je bio u poznim godinama, čitao je i obrazovao se. Kad me pitaju za Arsena, u prvom redu kažem ‘on je jedan veliki intelektualac’, jedan od najvećih u Hrvatskoj. Knjige nije posuđivao u knjižnicama nego kupovao i mnoge poklanjao prijateljima. Proučavao je razne pisce, Krležom se bavio godinu dana. Viđao sam ga da čita, podcrtava, prepisuje, znao je Krležin, i ne samo njegov, opus napamet. Kupio je i pročitao gotovo svaku novu knjigu koja je izašla kod nas, ali i u svijetu i tražio sugovornike s kojima bi o tome pričao. Eto, profesionalcima je smatrao ljude koji su znali svoj posao do kraja, kao što ga je on znao u glazbi. Bio je flautist ali je o glazbi znao sve jer je radio na tome, cijeli život se školovao i sve je želio znati, radilo se o sportu, kazalištu, filmu, književnosti, i zato su ga voljeli oni koji su ga poznavali. Imao je mnoge prijatelje, intelektualce širom svijeta koje je zanimala umjetnost.

Tko su bili Arsenovi glazbeni uzori?

arsen8

Njegov uzor su bili u prvom redu veliki francuski šansonijeri, zatim talijanski šansonijeri, njegov ‘brat’ Gino Paoli i Sergio Endrigo, ruski glazbenik Bulat Okudžava. To su bili njegovi prijatelji i njegovi uzori. Uglavnom je slušao šansonu, a osim nje i klasičnu glazbu, na kojoj je i školovan. Klasiku je više slušao u početku i na temeljima klasike napravio je svoja velika djela za kazalište, čak 150 skladbi za kazališne predstave. Stvarao je glazbu i za filmove. Radio je čak i neke reklame za djecu, za sladolede, ali pod pseudonimom. Jedno vrijeme, u svojim počecima, radio je pod pseudonimom Igor Krimov. Pod drugim imenom u Zagrebu je neko vrijeme radio i za Katoličku crkvu, a kad se doznalo tko stoji iza imena imao je malih problema s ondašnjom vlasti.

Izuzetno je volio klapu Šibenik, i kasnije klapu Maslina. Zajedno smo bili na brojnim turnejama i koncertima, a Arsen i Gabi bili su gosti klape Šibenik na našem prvom velikom koncertu u Lisinskom 1979. godine. Dvorana je bila prepuna i to je bio prvi koncert neklasične glazbe u Lisinskom, time smo vrata Lisinskog otvorili i ostalim izvođačima. Zajedno smo nastupali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nekoliko puta u prepunom Sava centru u Beogradu, u Križankama u Ljubljani, svugdje.

Na Arsenov nagovor prešli ste iz klape Šibenik u klapu Maslina?

klapa maslina pxl (2)

Da, kad je klapa Šibenik prestala s radom, mislio sam se pomalo ostaviti glazbe, napisati povremeno neku pjesmu ili možda nešto sam snimiti, ali nisam više razmišljao o ulasku u klapu. Arsen je tada napisao nekoliko pjesama za onda još nepoznatu klapu Maslina i zamolio me da nešto otpjevam i tako je počela moja suradnja s klapom Maslina. Na prvom CD-u mi se zahvaljuju kao gostu. Tada je počeo rat i otišli smo svatko za svojim poslom. Ipak smo se povremeno sastajali, a ozbiljnije smo počeli raditi devedesetih godina nakon rata.

NJEŽAN ČOVJEK

Arsena su često opisivali kao sarkastičnu i ciničnu osobu. Vi ste ga dobro poznavali, koliko je istine u takvim pričama?

Nije Arsen bio ciničan ni zločest. Koliko ga ja poznam, bio je vrlo nježan čovjek. Čovjek koji je napisao ‘Tvoje nježne godine’ ili ‘Kuću pored mora’ ne može biti loša osoba bez srca i duše. On je bio dobar čovjek, no to je bio njegov stil. Imao je jedan humor koji možda nisu svi znali prihvatiti, ali bio je izuzetno dobar, čovjek koji je volio ljude, a osobito je poštivao i volio žene. Prema ženama je bio vrlo ljubazan, pažljiv, u to sam se stotine puta imao prilike uvjeriti. Ljudi ga gledaju kao nekog sarkastičnog šaljivdžiju, ali bio je vrlo emotivan i ranjiv te se branio humorom. Ne možete svakome bilo što odbrusiti, on bi to rješavao na drugi način, inteligentnim humorom. Ta ironija i cinizam su bili sredstvo za obračunavanje s neprijateljima, a u privatnom životu ih je koristio da bi ljude zabavljao.

Zajedno ste bili i na jednomjesečnoj turneji u Americi 1979. godine. Kakvo je bilo to iskustvo?

Hrvatska matica iseljenika nas je pozvala u Ameriku i da ne idemo sami, predložili su nam da pronađemo nekog tko bi išao s nama. Predložili smo im Arsena što su, naravno, objeručke prihvatili. Arsen je pristao ići, iako su bili nešto lošiji uvjeti, a radilo se ipak o mjesec dana. To je bilo jedno prekrasno iskustvo. Uglavnom smo bili u New Yorku. Kad smo došli iznenadio sam se jer je znao gdje se što nalazi, gdje su koji muzeji, spomenici, parkovi, što ćemo sve vidjeti, pa sam ga pitao je li već bio tu, a rekao je: ‘Ne, ja sam se samo pripremio.’ Bio je takav da se pripremao za sve u životu pa se vjerojatno pripremio i za smrt. U Americi smo bili izuzetno dobro prihvaćeni, a pjevali smo na dva sveučilišta pred studentima koji nas nisu razumjeli, ali su nas izvanredno prihvatili.

Po čemu ćete najviše pamtiti Arsena?

komemoracija arsen dedic 9

Prije svega, pamtit ću ga kao čovjeka od kojeg sam učio, ne samo pjevanje jer to ti Bog dade ili ne da. Od njega sam učio o životu. Evo, jedan naš detalj iz druženja: ljetovao je u mjestu Luka na Dugom otoku, odakle su slučajno moji preci. Na groblju je vidio moje prezime, otišao kod svećenika i izvukao cijelo moje rodoslovlje pa sam zapravo od njega saznao tko sam. Kasnije sam pričao s tim svećenikom, i on je bio oduševljen Arsenom, pričali su o povijesti, rodoslovljima, životu. Pričali su i o Arsenovom porijeklu, jer porijeklo je onakvo kako se deklariraš.

Je li Arsen nekad imao problema zbog svog porijekla u Šibeniku?

Mislim da ne, iako ima dosta ljudi koji vjerojatno zbog toga umanjuju njegov rad i lokal-patriotizam, odnosno svo njegovo djelo. Ipak, mislim da ih nema u velikom broju. Arsen nije bio samo lokal-patriot, on je volio i Hrvatsku. Predsjednik Tuđman obožavao je Arsena i Gabi, a Arsen je u jednom intervjuu rekao da ih je predsjednik Tuđman istaknuo kao najdraži hrvatski par. Za vrijeme rata puno puta smo pričali ne samo o ljubavi prema Šibeniku, nego i prema Zagrebu i Hrvatskoj. Arsen je izuzetno volio Hrvatsku, a to je i pokazivao svojim ponašanjem svo vrijeme. Kad je počeo rat prekinuo je odnose s mnogim svojim kolegama i suradnicima. Jedno vrijeme nije razgovarao ni s Radom Šerbeđijom koji se u početku nije snašao u tom vrtlogu događanja. Arsen je odmah znao tko je i što je, a kako je bio ateist, nije pripadao nijednoj vjeri nego se izjašnjavao kao Hrvat. To je znao i predsjednik Tuđman i jako je volio Arsenove pjesme: više puta smo mu pjevali i uvijek je tražio da mu pjevamo Arsena. Mnogi koji to ne znaju pokušavaju ga svrstati na neku stranu na koju on ne pripada, ali Arsen je u prvom redu Šibenčanin, Zagrepčanin pa Hrvat.

Družili ste se s cijelom obitelji Dedić. Kakve riječi imate o Gabi?

arsen1

 

Gabi je prekrasna, izvanredna žena kojoj ništa nije teško. Šibenčani su je svako jutro mogli viđati na tržnici i ribarnici. Jednom sam kupovao lijek za grlo pa mi je ljekarnica preporučila nešto, rekla je: ‘Ovo vam uvijek kupuje Gabi za sebe i Arsena.’ Svi su je u Šibeniku poznavali kao izuzetno vrijednu ženu, stalno je bila s metlom u ruci ili kuhala nešto. Gabi je jednostavna i divna žena.

LJUBAV OD ROĐENJA

Jesu li Arsen i Gabi usmjeravali Matiju prema glazbi ili je to ljubav s kojom se rodio?

Mislim da je to ljubav jer ga Arsen sigurno ne bi usmjerio prema jazzu. Kod Matije je bilo malo i inata. Kad se prijavio na glazbenu akademiju prve ga godine nisu primili, bez obzira na Arsena i što su ljudi u komisiji bili Arsenovi prijatelji. Bio je malo razočaran i ljut, otišao je u Graz i tamo upisao jazz akademiju. Mislim da je to bio sretan splet okolnosti jer je Matija pokazao da je jedan od najtalentiranijih glazbenika u Hrvatskoj, a vrlo je cijenjen u Europi i Americi. Matija je drag, zreo obiteljski čovjek koji je naslijedio Arsenove vrline, puno radi i veliki je umjetnik koji sigurno još ima puno toga za dati. Arsen je jako volio i svoje unuke, kad se Lu tek rodila, svaka druga riječ bila mu je ‘Moja Lu’, za nju je pisao pjesme koje vjerojatno nitko nikad neće čuti. I inače je jako volio djecu. Kad je upoznao mog sina, s njim je postao veći prijatelj nego sa mnom. Imali su velike planove: za Šimu je Arsen mislio raditi CD na kojem bi bio autor većine pjesama, ali sve je to otišlo u nebo. Uvijek je pitao i za djecu naših prijatelja, kako su i što rade. Već sam rekao, u Padovi je napisao pjesmu ‘Da mi nije moje dice’. Napisao je mnogo dječjih pjesama, radio je pjesme za dječje programe, za naš zbor ‘Zdravo maleni’. ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’ i  ‘Bubamarac’ su pjesme koje svi znamo.

 Putovanja, knjige i slike

– Arsen je radio od kuće, nije nikad bio zaposlen ‘vani’. Interesantna je priča da, uz sve što je Arsen stvorio, nije bogznašto imao, osim tog stančića u Zagrebu koji je zapravo Gabin stan ili stan njezine obitelji i naslijeđen dio kuće u Šibeniku. Osim toga, ništa nije imao. Od automobila je odustao i ne znam da je išta imao. Ali, Arsen je trošio: kupovao je slike, knjige i često je putovao. Nije štedio i bio je kavalir. Kavu je pio na najskupljim mjestima u Zagrebu. Svako jutro je bio na kavi u Esplanadi, preko puta stana. Prelistao bi novine i popio par aperitiva. Inače, intelektualci vole trošiti, najviše ulažu u svoju nadgradnju, a Arsen je obišao cijeli svijet, ne samo kao glazbenik, nego i o svom trošku.

‘Što moj život više vrijedi nego tvoj?’

– Kad je počeo Domovinski rat, Arsenova majka je živjela u njihovoj opjevanoj staroj kući u Varoši. Ja sam tada radio na radiju i Arsen bi me zvao po nekoliko puta dnevno. Zanimalo ga je sve što se događa i pitao se treba li mamu negdje odvesti. Ona je htjela ostati u Šibeniku i onda je nastala pjesma ‘Majka hrabrost’. Kako je vrijeme prolazilo, Arsen je htio doći u Šibenik, iako sam mu govorio da nije baš vrijeme za to, svako malo bile su opće opasnosti, a on mi je odgovorio: ‘Što moj život više vrijedi nego tvoj?’ Naravno, došao je u Šibenik, izašli smo na piće, negdje okolo su padale granate i nisam baš primijetio da se boji. Više je puta tako dolazio, i znao je govoriti: ‘Uvijek pričam kako sam nekakav liječeni Šibenčanin, Šibenčanin na privremenom radu u Zagrebu, a sad kad puca da me nema, kakav bi Šibenčanin bio?’ Dolazio je i nakon što mu je mama tijekom rata umrla i doživljavao svaku granatu koja je pala na Šibenik.

 Pamtit ću ga kao učitelja

– Arsena ću pamtiti kao učitelja. Kad mi nešto nije bilo jasno, pitao sam njega, bilo da je u pitanju književnost, glazba ili neke velike životne odluke. Kad je moj sin odlučio upisati kazališnu akademiju, Arsena sam pitao je li to pametno ili nije. On je uvijek bio tu, spreman za dati savjet i odgovor. Čak ne bi odmah odgovorio nego bi rekao ‘pusti me da razmislim, nazovi za dva dana’.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.