Kada se umjesto suzdržavanja odaberete kockati s budućnošću drugih

‘Uh, Darrene, Rachel je pri telefonu. Prošli smo mjesec bili skupa na onoj zabavi. E, pa. Hm. Ovaj, nisam dobila mjesečnicu pa sam napravila test trudnoće… Hm. Stvarno me trebaš nazvati.’ Klik.” Darrenu se smučilo u utrobi od straha. Rachel je bila djevojka s kojom se spetljao u kući jednoga svojeg prijatelja nakon što su popili nekoliko pića. Jedva ju je poznavao.

“Čovječe, hvala ti na ovome razgovoru o čistoći”, rekao mi je jedan srednjoškolac. “Stvarno mi je bio potreban. Potpisat ću jednu od onih kartica kojima se obvezuje na čistoću zato što stvarno trebam započeti iznova.” Zahvalio mi je i otišao kući iznova uvjeren da će se drukčije odnositi prema djevojkama. Kada je stigao kući, primijetio je da mu treperi žaruljica na telefonskoj sekretarici. Pritisnuo je tipku, skinuo s leđa ruksak i počeo raspremati stvari. “[Biiip] Imate jednu novu poruku:

‘Uh, Darrene, Rachel je pri telefonu. Prošli smo mjesec bili skupa na onoj zabavi. E, pa. Hm. Ovaj, nisam dobila mjesečnicu pa sam napravila test trudnoće… Hm. Stvarno me trebaš nazvati.’ Klik.” Darrenu se smučilo u utrobi od straha. Rachel je bila djevojka s kojom se spetljao u kući jednoga svojeg prijatelja nakon što su popili nekoliko pića. Jedva ju je poznavao.

Dvije godine kasnije naletio sam na Darrena na susretu mladih. Sin mu je tada već imao više od godinu dana, a Darren je postao divan otac. Kasnije nije više nikada izišao s Rachel i dodao je: “Upala je u neke loše stvari i još uvijek je u lošemu društvu. Ali dopušta mi da provodim puno vremena s djetetom, a meni je drago što mogu toliko biti s njim. Našao sam posao poslije škole tako da mogu plaćati troškove za njegovu hranu i druge stvari.”

Naše žudnje nisu problem. Moramo, međutim, dopustiti Bogu da nam preobrazi volju, pa čak i srce. Ako imamo hrabrosti to napraviti, naše će nas žudnje uzdići do neba. A potom, započinjući dar ljubavi u iskrenosti, možemo na zemlji učiniti vidljivom nevidljivu Božju ljubav, ljubav onoga koji je prije uzljubio nas.

Ljubav je odgovornost

Iako Darren nije planirao dijete, odabrao je biti dobar otac. U jednome obraćanju studentima prije nego što je postao papa Ivan Pavao II. progovorio je o sklonosti da se od ovoga izazova pobjegne. Govoreći o muškarcu koji se nalazi u iskušenju da ne prihvati zahtjeve očinstva, rekao je: “Međutim, riječ je o tome da, kada uzima zadovoljstvo, mora preuzeti i odgovornost.” Dodao je da kada je život začet, “započinje zastrašujuća moralna opasnost” zato što muškarac može upasti u ulogu izrabljivača. Ova će sklonost vladati muškarcem ako “svojom nutarnjom jakošću, moralnom snagom te snagom uma i volje, naravno i srca, ne odraste do uloge oca”.1

Ako je muška zadaća pokrenuti dar života, mladić mora mudro odabrati kada i s kim će na svijet donijeti život. Razmislite podrobnije o ovome: uzdržavajući se od spolnih odnosa dok se ne oženi, mladić ustvari čini ono što je najbolje za njegovu buduću djecu time što ih još ne začima. On zna da sada nije vrijeme da postane ocem. On, dakle, žrtvuje svoje žudnje za dobrobit drugih. Odgađa užitak. Suzdržava se.

Umjesto suzdržavanja neki se odaberu kockati s budućnostima drugih. Zanemaruju mudrost čekanja i udovoljavaju svojim spolnim porivima na štetu žene i djece. Drže fige u džepu u nadi da ne će “slučajno” oploditi nekoga. Premda tvrde da su samouvjereni, žive u strahu. Umjesto da svoju plodnost vide kao dar, oni je promatraju kao neugodnu preprjeku koja otežava njihovu potragu za užitkom. Dođe li do trudnoće, takvi muškarci uglavnom pomisle da je nešto pošlo po zlu! Kažu: “Kako se ovo moglo dogoditi?” Čini se da se takav muškarac boji načina na koji je stvoren. Ako živimo onako kako bismo trebali živjeti, nemamo se čega bojati. Kao što nam Sveto pismo govori: “Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1 Iv 4,18).

Slijedite stoga savjet iz Knjige Mudrih izreka 24,27 koji kaže: “Svrši svoj posao vani i uredi svoje polje, potom i kuću svoju zidaj.” Ne bismo se trebali prihvaćati stvaranja obitelji dok god nismo spremni snositi za nju odgovornost.

Možda mislite da su zahtjevi očinstva još godinama daleko od vas. Ako ste srednjoškolac, nadam se da će tako i biti. Pa ipak, papa Ivan Pavao II. rekao je da bi mladići trebali početi postupno prihvaćati odgovornost za zahtjeve očinstva. Jedan od načina je da prihvatite svoju sposobnost da stvorite novi život i da budete zahvalni na tome. Kako kaže sam Ivan Pavao II.: “Bog koji je otac i koji je Stvoritelj stanovit odraz svoje stvaralačke moći položio je u muškarca… Trebali bismo Bogu Stvoritelju pjevati hvalospjeve što njegov odraz nosimo u sebi; i to ne samo u svojoj duši, nego i u svome tijelu.”2

Sama je narav Božje stvaralačke ljubavi utisnuta u našu mušku anatomiju. Ovo je jedan način na koji odražavamo sliku i priliku Božju u našoj muževnosti; mi pokrećemo dar života. Žena to ne čini. Naprotiv, ona ga prima. Zbog toga Sveto pismo Boga ne naziva našom majkom. Bog ne prima život ni od koga. On je začetnik života. Ova činjenica muškarce ne čini većima od žena jer smo i jedni i drugi stvoreni na njegovu sliku i priliku. Mi započinjemo život, ali ženino tijelo postaje svetohraništem života. Čudo začeća zbiva se unutar nje.3

Vrhunski dar

Dok sam igrao golf s prijateljem, započeo sam razgovor s jednim od muškaraca s kojima smo igrali u paru. Upitao sam ga je li oženjen i ima li djece. Bez razmišljanja mi je odgovorio: “Nema šanse, čovječe. Smrtno se bojim djece.”

Ne sjećam se kada sam posljednji put osjetio toliko sažaljenje prema nekome. Stoga sam mu, prije sljedećega udarca, rekao ohrabrujuću misao o tome kako će ostarjeti i ležati sam na samrtnoj postelji zato što se bojao imati djecu.

Razlog zbog kojega sam mu ne baš suptilno izazvao krivnju jest taj što nisam želio da propusti najveću radost koju muškarac može iskusiti s ove strane života. Po vlastitom iskustvu, nema ničega većeg na zemlji od očinstva. Užitak, bogatstvo, postignuća i uspjeh mogu pružiti zadovoljstvo, ali nas nisu u stanju ispuniti. Očinstvo je, s druge strane, vječno. Riječima Crkve: “Djeca su, bez sumnje, najizvrsniji dar ženidbe.”4

Jedan od mojih srednjoškolskih učitelja bio je i jedan mladi oženjeni muškarac kojemu bi oči zasuzile kad god bi govorio o svojoj djeci. Ja sam tada imao šesnaest godina i sjećam se da sam mislio kako mi se čini da im je malko preprivržen. Sada kada sam i ja postao ocem, znam što on osjeća i mogu posvjedočiti da je to nešto što se ne da objasniti – nego samo iskusiti. Stoga se ne bojte očinstva. Više bi smisla imalo bojati se osvojiti lutriju.

Svaki je muškarac pozvan na očinstvo

Poziv da bude otac nešto je na što je pozvan svaki muškarac već time što je muškarac. Taj je poziv utisnut u naša tijela! Međutim, očinstvo se može živjeti na mnogo načina. Oženjeni poziv na očinstvo ostvaruje na jedan način, svećenik na drugi. Razlog zbog kojega svećenike nazivamo “oče” jest taj što i oni polažu svoje živote u žrtvi da bi se sjedinili sa svojom zaručnicom – Crkvom. Poput muževa slobodnom se voljom obvezuju na potpuno i vjerno sebedarje. Čineći tako, oni daju duhovni život drugima. Njihova bogomdana žudnja da postanu očevi biva ostvarena jer sudjeluju u stvaranju života – vječnoga života.

Neki muškarci pretpostavljaju da ih Bog ne poziva na svećeništvo zato što žele biti očevi. Međutim, kakav bi to svećenik muškarac bio kada ne bi žudio dati drugima život? Životvorna je ljubav bit svećeništva, po uzoru na Krista.

Čak su i oni koji se ne osjećaju pozvanima na svećeništvo ili na bračni život i dalje pozvani postati očevima na svoj način. Neizbježno je da će se njihovi školski kolege, nećaci i nećakinje, susjedi, pa čak i mlađi rođaci uglédati u njih kao u uzor kako bi muškarac trebao živjeti. Postajući muškarcem kakvim Bog želi da bude, igrat će očinsku ulogu u razvoju drugih. Na primjer, na mojemu sveučilišnom kampusu neki su momci sudjelovali u programu za društveno zapostavljenu djecu koja potječu iz propalih obitelji. Svaki bi tjedan provodili vrijeme s djecom, igrali s njima košarku ili im pomagali oko domaće zadaće. Za mnogu su djecu ovi nesebični studenti bili ono najbliže očinskoj figuri što će ikada iskusiti. Bogu hvala što je utisnuo ovaj poziv u naša tijela da ne smetnemo s uma veliko poslanje koje nam je povjerio – da dajemo život drugima.

 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jasona Everta Teologija tijela za njega. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.