Kazne imaju kratkoročni efekt

Kaznom ćete postići – ništa, vele psihologinje Miljković i Rijavec * Rješenje je potaknuti dijete da upravo zbog dobrog odnosa s roditeljem učini nešto što roditelj od njega traži i da onda u tome vidi i smisao za sebe, veli psihologinja Irena Krajcar Kokalj

Kaznili ste dijete jer nije napisalo zadaću. Nastavite li ga kažnjavati, kako vrijeme bude protjecalo, primijetit ćete da nad njim više nemate nikakva utjecaja. On nimalo ne nalikuje djetetu od prije nekoliko godina, a vi ste gotovo na rubu pameti. Kažnjavanje, bilo opravdano ili neopravdano, u slučaju vašeg sina ne djeluje. Prije negoli ste mu zabranili izlaske on je još nešto radio za školu. Sada ne radi ništa. Prije ste barem mogli s njime razgovarati, sada međusobno ne govorite. Od dobrog odnosa kojeg ste imali postali ste neprijatelji…        

         Dr. William Glasser      

Kažnjavanje putem izricanja različitih zabrana, od izlazaka, gledanja televizije ili korištenja kompjutora i mobitela, raširen je pa gotovo i društveno prihvatljiv način kojim roditelji pokušavaju disciplinirati svoju djecu. Jer što preostaje roditelju koji svoje dijete koje se otelo kontroli pokušava privesti redu, razmišljaju mnogi. Pa zar to nije ono što čine dobri roditelji u toj situaciji, dakle roditelji koji se brinu za svoje dijete, reći će drugi.

Bez obzira na ovakva razmišljanja stručnjaci upozoravaju da kazne nisu djelotvoran način rješavanja, odnosno obuzdavanja neželjenog ponašanja. Tako poznate psihologinje Dubravka Miljković i Majda Rijavec u knjizi Bolje biti vjetar nego list vele: “Želite li da dijete izmjeni neko ponašanje, kaznom ćete postići – ništa. Ustrajete li pak kažnjavati djecu i dalje za isti ‘prekršaj’ neželjeno ponašanje još ćete više potaknuti“.

One kažnjavanje djece uspoređuju s kaznom koju policija nakon prebrze vožnje naplaćuje odraslima te otvoreno pitaju: “Hoćete li ubuduće sporije voziti? Neko vrijeme ćete biti oprezniji na tom dijelu ceste, a potom – sve po starom. Najgori efekt kazne će imati ako se njima ne kažnjava ‘loš postupak’, već samo dijete ‘jer je ono loše’. Na taj način narušit će se dječje samopoštovanje i samopouzdanje”, ističu ove psihologinje.

Kazne udaljavaju roditelje i djecu

Mišljenje da su kazne rijetko djelotvorne zastupao je i dr. William Glasser, svjetski poznati psihijatar i utemeljitelj realitetne terapije, odnosno teorije izbora. On je smatrao da se kažnjavanjem narušava dobar odnos između roditelja i djeteta koji je uvijek vrlo važan, ali posebno u doba adolescencije.

„Kažnjavanje uvijek povećava udaljenost između roditelja i djeteta. Gotovo sva kažnjavana djeca ulažu vrijeme i napor kako bi izbjegli ili se oduprli kazni – vrijeme i napor koji bi mogli utrošiti u učenje kako obogatiti vlastiti život i zadovoljiti svoje potrebe. Kažnjavana djeca pokazuj tendenciju koncentriranja na izbjegavanje odgovornosti, umjesto njezina prihvaćanja…Zato, ako i vjerujete da kažnjavanje rješava probleme, pokušajte problem riješiti bez kažnjavanja. Vidjet ćete da će, uz nešto pričanja i vođenja, vaša djeca biti u stanju riješiti vlastite probleme. Ili će prihvatiti vaš prijedlog, ne zbog toga što ih možete kazniti, nego zbog toga što vam vjeruju“, napisao je  Glasser u svom poznatom djelu Teorija izbora.

Poslušat će zbog vlastite koristi 

Irena Krajcar Kokalj, psihologinja u pulskom Obiteljskom centru i viša instruktorica realitetne terapije, veli da kazne imaju efekt, ali najčešće samo kratkoročni.

– To je i razlog zbog kojeg se kazne toliko koriste. Često možemo čuti roditelje kako kažu: Ma što ne vrijedi kažnjavati, da vidiš kako je išla učiti i pospremiti sobu! No što to dugoročno znači? Kaznimo li dijete, ono će poslušati zbog straha i trenutačne koristi za sebe, ali neće naučiti zašto treba pisati zadaću. Veća je vjerojatnost da će dugoročno ispravno postupiti ako mu na neki drugi način objasnimo potrebu za nečim, ako mu ukažemo povjerenje, ispoštujemo njegovo dostojanstvo, kažemo mu: U redu, znam da ti se sada ne da, ali razmisli malo. Vjerujem da ćeš napraviti najbolje što možeš. Ako želiš mogu ti pomoći. Pritom, naravno, moramo uzeti  u obzir i dob djeteta jer nije isto ima li dijete tri ili četiri godine, osam ili petnaest godina, veli psihologinja Krajcar Kokalj.

Ističe da dijete ne treba uspoređivati s drugima, već mu treba pomoći da nauči bolje. Naučit će bolje ako vidi da to za njega ima smisla.

– Naprotiv, ako smatram da to nema smisla neću se mijenjati. Prijetnje i kazne zato djeluju samo kratkoročno, čim nestanu ponašamo se onako kako mislimo da je za nas dobro. Pritom, dijete obično gleda kratkoročno, a roditelj dugoročno. Ukoliko bismo to dočarali plusevima i minusima, onda roditelji obično igraju najprije na minuse pa na pluseve na način da se najprije moraš malo potruditi (učiti, pospremati sobu) da bi ti poslije bilo dobro (ići van ili gledati Tv). Djeca žele obrnut redoslijed, najprije da im je dobro, a o tome što će biti kasnije ne razmišljaju. Roditelj je taj koji za dijete nepovoljnu situaciju (ne da mu se učiti) treba pretvori u prihvatljivu, i to na način da mu uz minusiće omogući i plusiće, pojasnila je slikovito.

Ključ je u povjerenju

Rješenje je potaknuti dijete da upravo zbog dobrog odnosa s roditeljem učini nešto što roditelj od njega traži i da onda u tome vidi i smisao za sebe, veli.

– Djeca su spremna surađivati s roditeljima, ali do neke mjere. Ako imam povjerenja u tebe, ako ti vjerujem učinit ću ono što tražiš od mene, u suprotnome neću. Mislim da mi kao roditelji imamo prednost jer nam naša djeca vjeruju, no nužno je taj odnos povjerenja graditi od malena. Ako nam prestanu vjerovati, trebali bismo se zapitati zašto nam ne vjeruju. Trebamo se upitati: Što ja to radim da mi moje dijete ne vjeruje, kazala je Irena Krajcar Kokalj.Piše Vesna Kapeloto

izvor:mamatataja.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.