Kultura u kojoj smo odrasli utječe na naš život, ali najvažniji je naš – karakter

Slobodni smo u odabiru kakvom ćemo osobom postati. Izaberemo li vrlinu, bit ćemo muškarci i žene s karakterom; izaberemo li porok, živjet ćemo u grijehu; zanemarimo li ovu razliku, kao što mnogi čine, bit ćemo tek osrednji.

Djetinjstvo i razdoblje adolescencije imaju golem utjecaj na naše odluke u kasnijemu životu. Naši bi roditelji trebali utjecati na nas tako da uzmognemo razlikovati dobro od zla i izabrati dobro. Međutim, naš karakter ne određuje samo odgoj. Nije rijetkost da djeca odgajana u istomu domu različito koriste svoju slobodu te tako postaju sasvim različite osobe. Ronald Reagan se, primjerice, uvelike razlikovao od svojega dvije godine starijega brata Neila. Njih su dvojica odabrali različite životne putove. Ronald je odlučio osvojiti svijet. Neil je ostao kod kuće u Illinoisu i zaposlio se u osiguravajućemu društvu. Ronald je bio idealist. Neila su više zanimale ovozemaljske stvari.

Zov slobode u nama je stalan i omogućuje nam neprekidan rast čak i nakon što odrastemo. Nije rijetkost vidjeti odrasle koji čeznu za krjeposnim životom i odluče postići nešto što im je promaknulo u djetinjstvu.

Poput temperamenta, kulturna sredina u kojoj živimo može nam pomoći, no jednako tako može nas spriječiti u razvijanju određenih vrlina. U društvu u kojemu vlada razbludnost vrlo je teško njegovati vrlinu vladanja sobom i postići vrlinu hrabrosti. U kulturnoj sredini sklonoj prešućivanju i stvaranju duhovnoga ozračja u kojemu ljudi izbjegavaju kazati što misle teško je prakticirati iskrenost. Ondje gdje se ljudi u stvaranju vlastitih uvjerenja oslanjaju isključivo na empirijsko znanje, teško je prakticirati razboritost.

Katkada je teško živjeti krjeposno u današnjoj kulturi, no to nipošto nije nemoguće. Sposobnost da kažemo “ne” daje nam silnu snagu. Slobodni smo u odluci do koje ćemo mjere dopustiti kulturi u kojoj živimo da utječe na nas. Izaberemo li vrlinu, moći ćemo uzeti iz nje ono što je dobro i odbaciti ono što je loše.

Osim toga, što dublje živimo vrline, to je vjerojatnije da ćemo moći mijenjati našu kulturu, umjesto da se zadovoljavamo nastojanjem da se zaštitimo od njezinih pogubnih učinaka. Vrlinu moramo izabrati slobodno, s odlučnošću i radošću.

Dobar primjer za ovo što govorim jest moja baka. Godine 1920. tri sestre Ruskinje – Natasha, Ksenia i Nina Anossova – napustile su sovjetsku Rusiju i pošle za svojim roditeljima u egzil koji su same sebi nametnule.1  Obitelj se preselila u Konstantinopol, a nakon toga u Marseilles, prije nego što se konačno, u jeku ludih 1920-ih, skrasila u Parizu. Iako su sve tri sestre kod kuće u Sankt Peterburgu primile isto obrazovanje, svaka od njih drukčije je reagirala na libertinski Zeitgeist koji je tada vladao u Gradu svjetla.

Natasha je prigrlila hedonizam: udavala se i rastavljala više puta za bogate poslovne ljude i uživala u svim materijalnim blagodatima što ih je Pariz nudio.

Kseniji se činilo da je najvažnije preživjeti. Razboljela se od raka i jedva sastavljala kraj s krajem, živeći vrlo skromnim životom nad kojim se nadvila bolest od koje je nakon deset godina umrla.

Nina je prihvaćala život kakav joj se nudio. Upoznala je mladoga ruskog emigranta koji je nakon dolaska boljševika na vlast, tijekom građanskoga rata koji je uslijedio nakon revolucije, izgubio i roditelje i imanje. Došao je u Francusku bez ičega osim dobra ugleda, krjeposna srca i želje za uspjehom. Zvao se Pavel Dianin-Havard. On i Nina postat će moji djed i baka po očevoj liniji.

Nina i Pavel zaljubili su se jedno u drugo i vjenčali se u Parizu 1926. te počeli podizati obitelj. Iako su živjeli dugo, sretno i plodno, moglo je ispasti i posve drukčije. Nina je, jednako tako, mogla prigrliti hedonizam kao i Natasha, a mogla je, isto kao i Ksenia, izabrati put preživljavanja. Umjesto toga, izabrala je život, služeći velikodušno obitelji i prijateljima, Bogu i novoj domovini, sve do smrti u dobi od 96 godina.

Iako su sve tri sestre sazrijevale u istoj kulturnoj sredini – onoj razvratnog Pariza 1920-ih – svaka od njih izabrala je vlastiti životni put. Kulturna sredina nije jedini čimbenik koji određuje ljudsku sudbinu. Najvažniji je karakter. Slobodno biramo biti ono što jesmo. Hoćemo li odabrati porok ili vrlinu? Odluka je na nama. Vrlina uključuje slobodu i o njoj ovisi. Nitko nam ne može nametnuti vrlinu. Izabiremo je koristeći se slobodom. Ako prigrlimo vrline i ako ih neumorno prakticiramo, put prema liderstvu bit će nam otvoren. Liderstvo započinje kada se odgovorno služimo svojom slobodom.

Vrline su međusobno povezane

Vrline se razvijaju zajedno, kao pet prsta na ruci. (Toma Akvinski)

Svaka od mnoštva vrlina isprepletena je sa svima ostalima. Njihov je zajednički izvor dobro ostvareno u stvarnomu životu, tj. duhovno dobro koje se razotkriva u konkretnoj situaciji.

Trudeći se razviti u sebi jednu vrlinu, razvijam i ostale. Uzmite, na primjer, vladanje sobom: uspijevam li obuzdati svoje strasti, bit će mi lakše zadržati objektivnost koja mi pomaže u donošenju ispravnih odluka (razboritost) i sačuvati rezerve energije koje će mi pomoći u nastojanju da (hrabro) izdržim na zacrtanomu putu i svladam možebitne prepreke. Usto, ako u srcu nema neurednih želja, vjerojatnije je da ću se moći (velikodušno) posvetiti plemenitim zadaćama i (u poniznosti) služiti drugima.

Uzmite poniznost: ako sam ponizan, imat ću jasnu moralnu viziju koja mi omogućuje da uočim mnoštvo darova koje sam primio od Boga, bez čega ne mogu velikodušno reagirati na njegovu darežljivost. Živeći poniznost, svoje potrebe i želje, sklonosti i odbojnosti, mišljenja i predrasude stavljam u drugi plan, što mi pomaže da još potpunije služim drugima. To mi, opet, olakšava prakticiranje vrline razboritosti, kao i vrline pravednosti, čineći me svjesnijim odgovornosti prema Bogu, obitelji i društvu.

Razboritost na poseban način utjelovljuje jedinstvo svih vrlina: ona mi pokazuje kada se moram obuzdati, kada moram biti pravedan, ponizan i velikodušan i kako na najbolji mogući način mogu živjeti ove vrline u konkretnim okolnostima života. “Razboritost je”, kaže Pieper, “uzrok, uzročnik, majka, mjera, pravilo, uputa i prototip svih etičkih vrlina.”2  Vođen razboritošću, uvijek ću moći jasno razlikovati između hrabrosti i kukavičluka, velikodušnosti i uskogrudnosti, istinske i lažne poniznosti, vladanja sobom i neumjerenosti, pravednosti i nepravednosti.

“Tako čovjek mudrošću”, kaže Escrivá, “postaje hrabar, ali ne vratoloman… Umjerenost mudra čovjeka niti je pomanjkanje osjećaja niti mizantropija; pravednost mudroga nije krutost; njegovo strpljenje nije ropstvo.”3

Razboritost ne smijemo izjednačavati s osrednjošću. Ona nije polovičnost, nego vrhunac, najviša točka.

Ako mi je teško istodobno prakticirati različite vrline, to je stoga što me moj temperament skreće u jednomu ili drugom smjeru. Vođi koji je po temperamentu blag može se učiniti da je teško pokazati čvrstoću kada to od njega zahtijeva pravednost; vođa koji iskazuje čvrstu odlučnost može oklijevati u iskazivanju blagosti koju od njega traži poniznost. No zahvaljujući razboritosti, vođa je sposoban u svakome konkretnom slučaju odrediti najbolji smjer djelovanja. Dobar primjer za to je Robert Schuman. On je u najvećoj mjeri posjedovao obje ove sposobnosti koje nam se najčešće čine proturječnima.

Ako je točno da se ni jedna od ovih vrlina ne može razvijati bez razboritosti, jednako tako možemo ustvrditi da se razboritost ne može razvijati bez ostalih vrlina.

Maločas smo citirali čuvenu Aristotelovu rečenicu: “Svojstvo je obrazovana čovjeka da u svakome rodu traži onoliko točnosti koliko dopušta narav dotične stvari.” Dosljedno tome, razborit može biti samo onaj tko posjeduje hrabrost i pravednost i tko je sposoban vladati sobom. Sve vrline hrane razboritost, a razboritost hrani sve njih. To nije zatvoreni krug, nego spirala koja raste i uspinje se.

Neraskidivo jedinstvo svih vrlina omogućuje mi da s lakoćom njegujem sposobnosti za koje uopće nisam znao da postoje, baš kao što bogataš bez teškoća postaje još bogatiji. Ako sam velikodušan, ne će mi biti teško prakticirati poniznost, jer je ta vrlina već otprije u meni kao mogućnost. Neki ljudi misle da velikodušnost proturječi poniznosti – takvi brkaju velikodušnost i egocentričnost, poniznost s pristupom životu tipičnim za mlakonje. Zapravo, kao što smo vidjeli, velikodušnost i poniznost mjerilo su veličine.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.