Dogodilo se to nedugo nakon što je Sara diplomirala. Tako je šibenska kazališna kuća postala radno mjesto oca, već tada poznatog majstora scenografije, i kćeri, mlade, nadarene kostimografkinje.
‘PREŠALTAVANJE’
‘Spoj s kostimografijom dogodio se slučajno. Nakon završenog fakulteta, vratila sam se u Šibenik, bila sam bez posla. Napravila sam jednu kiparsku izložbu, ali stalno sam se ‘muvala’, radila sam sitne poslove, izrađivala nakit… Nas troje, Serđo, Vedran i ja (op.a. Mioč, Ivanković) zanimali smo se za kazalište i umjetnost pa smo organizirali dramsku radionicu ‘Virko’. Igrom slučaja, počela sam raditi kostimografiju’, pojašnjava Sara kako se ‘friško’ diplomirana kiparica ‘prešaltala’ na kostimografiju. Sara je u Splitu završila Umjetničku akademiju, smjer kiparstvo, no kao osnovnoškolka maštala je da će jednog dana postati modna dizajnerica.
‘Tada nije postojao taj smjer i nekako se san ‘slomio’ u kiparstvu. Međutim, na kraju se ipak sve spojilo, kiparstvo, dizajn i kostimografija’, kaže nam. Kostime za prve predstave odradila je za ‘Virka’, a potom ju je zapazio Mate Gulin. ‘Mate je imao svoju kazališnu radionicu i pozvao me da radim na predstavi ‘Neš’ ti biža’, prisjeća se mlada umjetnica. Tada je Sarin talent prepoznao i šibenski kulturni milje.
FANTAZIJA
‘Ta je predstava bila hit što se kostima tiče, dotada su se krpali kroz fundus. Napravila sam nešto drugačije, stilski zanimljivo. Koristila sam spužve, razne oblike… Ljudima se svidjelo’, sjeća se. Iako prepoznata i hvaljena među kulturnjacima, Sarina prilika za stalnim zaposlenjem još se nije ostvarila te je otišla na stručno usavršavanje u Poljsku. ‘Tamo sam provela šest mjeseci, gledala kako oni rade kostime, prošla njihove radionice, kazališta u Varšavi, Bialystoku, Opoli…’
Po povratku, u šibenskoj kazališnoj kući otvorilo se radno mjesto suradnika za likovnu i scensku kulturu. Javila se na natječaj te dobila stalni posao. Njezinim zaposlenjem pojavili su se i neugodni komentari kako je posao dobila ‘preko veze’ što nju nije previše pogađalo. ‘U tom trenutku bila sam jedini kandidat s diplomom na Umjetničkoj akademiji, gospođa koja je dotada radila otišla je u mirovinu. Jednostavno, što se kaže, kada jednome smrkne, drugome svane. Moj prvi zadatak bila je predstava ‘Fantazija’.
Osim što sam radila kostime, u tom sam mjuziklu statirala i pjevala’, smije se Sara koja osim ljubavi prema likovnom stvaralaštvu gaji i ljubav prema pjevanju. I to , kaže, naslijedila od oca. Pjevala je u klapi Oršulice, a sada pomaže ocu u crkvenom zboru sv. Frane.
ŠIBENSKI DIŠPET
Dvojac Lovrić-Caparin autor je likovno-scenskog izričaja gotovo svih šibenskih predstava, ‘Škrtičine’, ‘Buratina’, ‘Medija’… Iako bi se dalo pomisliti da je između oca i kćeri došlo do trzavica zbog eventualnih neslaganja tijekom poslovne suradnje, Sara nas uvjerava kako to s njima nije slučaj. ‘Nemamo nikakvih razmirica, naši su likovni ukusi jednaki. Budući da sam ga od malena gledala kako radi, valjda smo stvorili sličan izričaj’, pojašnjava nam.
Ipak, priznala nam je kako je kao srednjoškolka izabrala smjer kiparstvo iz čistog dišpeta prema ocu. Kada je već on slikar, odlučila je tada, ona će biti kiparica. Svoju je karijeru, na kraju, ipak odlučila nastaviti kao kostimografkinja, pa je nedavno upisala i masterski studij u Pragu, smjer za alternativno i lutkarsko kazalište.
Iako iza sebe već ima niz odrađenih predstava, mlada umjetnica rezimirat će da je tek na početku karijere. ‘Mislim da se čovjek može dokazati samo svojim radom, nisam tip koji kuka i govori: ‘Talentirana sam, ali mene se ne prepoznaje’. Gledam u se i u svoje kljuse. Cilj mi je imati lijepu bazu u Šibeniku, ali raditi i okolo kada se nešto ponudi. Nedavno sam imala angažman u riječkom kazalištu, surađivala sam s Gavellom na predstavi ‘Push-up’, a sada ću raditi na predstavi s prijateljicom koja je osnovala teatar…Ne mogu reći da nemam posla’, zadovoljno će.
