‘Na MDF moramo ponovno dovesti djecu iz svih krajeva svijeta’

Kazališno vijeće Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku nedavno je izabralo 30-godišnju Šibenčanku, Ivanu Badžim za voditeljicu Ureda Međunarodnog dječjeg festivala. Ivana je završila Filozofski fakultet u Zagrebu (smjer pedagogija i povijest umjetnosti), a dok nije sjela u ‘vruću’ fotelju prve žene Festivala djeteta radila je u Osnovnoj školi Vjekoslava Kaleba u Tisnom i Medicinskoj školi u Šibeniku. 

PRVO SAM SE PREPALA, ALI SAD IDEM DO KRAJA

Zašto si se prijavila na natječaj za voditeljicu Ureda MDF-a? Otkud želja, volja, ideja?

Iskreno, tko ne riskira ne profitira. Imala sam posao pedagoga na neodređeno vrijeme u OŠ Vjekoslava Kaleba u Tisnom i punila sam satnicu u Medicinskoj školi. U obje škole imala sam predivne ravnatelje i super kolektiv. Bilo mi je odlično, ali dok sam još mlada željela sam se okušati u nečem novom, dinamičnijem. Vrativši se u Šibenik, ponekad sam imala osjećaj da stagniram i htjela sam napraviti neki iskorak. Ovaj natječaj učinio mi se idealnim tim više što stvarno volim MDF i kazalište. Prošle godine išla sam na tečaj francuskog jezika gdje mi je predavala prof. Jasenka Ramljak koja je MDF vodila dugi niz godina i kroz nju sam još više upoznala festival, način na koji se on utkao u njen život, koliko ga je voljela i dio toga sigurno je prenijela i na mene. Prije toga, radila sam na festivalu i ni u najluđim snovima nisam mislila da ću biti izabrana za voditeljicu, ali htjela sam pokušati. Bila je to prilika koju nisam htjela propustiti. Mislim da bih se kajala da se nisam prijavila na natječaj. To što su izabrali upravo mene bilo mi je iznenađenje i u prvi tren sam se možda čak malo i prepala te odgovornosti, javnosti, činjenice da se svaka greška plaća člankom u novinama. Ali kad sam već odlučila da ulazim u MDF, onda idem do kraja.

U jeku raspisivanja natječaja do konačnog odabira voditelja, odnosno voditeljice, MDF nije baš bio na lijepom glasu. Osobito se to odnosi na organizacijski dio festivala zadnjih godina. Neki smatraju da se ne radi dovoljno kvalitetno, da festival ne dobiva što zaslužuje. To te nije odvratilo od namjere da se prijaviš? Ili si htjela biti ta koja će promijeniti stvari na bolje?

Prilikom prijavljivanja na natječaj nisam uopće razmišljala o tom dijelu, o reputaciji festivala. Za mene, MDF je oduvijek bio veličanstven i nadam se da će kao takav i ostati. Sad kad sam se našla s druge strane medalje vidim da stvari i nisu onakve kako su često prikazivane u medijima, pogotovo u zadnje vrijeme. Obično je glavna zamjerka festivalu da polako gubi svoj internacionalni karakter, da se stvari rade u zadnji čas. Istina je da je stranih teatara sve manje u odnosu na prijašnje godine, zbog toga što je financijski kostur sve uži, a troškovi sve veći. Mi smo tu da otkrijemo kako tome doskočiti i vratiti MDF-u staru slavu. Ne smatram se Mesijom ili izbaviteljem festivala. Nadam se da ću svoj posao korektno raditi i da ću pridonijeti njegovom boljitku.

Jesi li pristalica ideje da se festival mora odvojiti od Hrvatskog narodnog kazališta i djelovati samostalno kao, nazovimo to tako, institucija koja će imati svoj time ljudi koji će raditi na festivalskom programu?

Tu sam prekratko da bih mogla odgovoriti na to pitanje, ali nekakva težnja unutar kazališta jest da se MDF u dogledno vrijeme odvoji, ali ne po svaku cijenu. To je stvar kojoj se mora pristupiti jako oprezno i, ako bi došlo do odvajanja, onda to mora biti kvalitetno učinjeno. Treba se stvoriti cijeli niz predradnji i trebaju se osigurati financijski uvjeti. Kazalište je još uvijek od vitalne važnosti za festival. Odvajanje festivala bi podrazumijevalo iznajmljivanje prostora za urede, plaće tokom godine za djelatnike, iznajmljivanje kazališta za festivalske predstave, plaćanje iznajmljivanja tehničke opreme, cijeli niz novih troškova za koje sad nemamo financijske uvjete. U ovom trenutku to je jednostavno neizvedivo.

Maloprije si spomenula da je za tebe festival nešto veličanstveno Festival je, valjda, jedna od zadnjih djetinjastih stvari koje ostaju u Šibenčanima i kad napune 90 godina…. No sad, kad si ušla u organizaciju, je li nestalo čarolije između tebe i MDF-a?

Nije. Bila sam dosta realna kad sam se prijavljivala na natječaj. Znala sam da to nije u prvom redu kreativan posao. Umjetničko vijeće festivala i suradnici na festivalu su ti koji direktno biraju program. Posao voditelja je da koordinira cijeli proces. Bila sam svjesna da se ovdje radi o čvrstom vođenju, dobroj organizaciji i komunikaciji s teatrima, pa s te strane nisam doživjela razočaranje i gubitak čarolije. Mi svi koji radimo na MDF-u, mi smo mađioničari, mi izvodimo trikove dva tjedna koliko traje festival. Mi dajemo čaroliju publici, djeci, bez da ona primijete trud i rad koji se krije iza ove organizacijske sheme. I to je jedino ispravno.

NASTAVITI U SMJERU JAČANJA BRENDA

Jesi li za ovo kratko vrijeme koliko si na čelu festivala primijetila uplive politike u način na koji funkcioniraju stvari u kazalištu?

MDF je od općeg značaja za naš grad, za našu državu, pa i šire. Svaka politička stranka koja je na vlasti svjesna je toga i kao takva želi dati podršku festivalu. Politika se ne miješa direktno u rad festivala. Mi smo firma koja se financira iz gradskog proračuna, oni nam daju određen budžet i tu svaka priča s politikom staje. Na nama i na našim selektorima je da odaberemo predstave i dovedemo ih na festival.

Imaš li planove i ideje za budućnost MDF-a? Imaš li viziju festivala u nadolazećim godinama?

Sad je najvažnije zaključiti ovo 55. izdanje i nakon toga naći se za istim stolom sa selektorima, sa svim ljudima koji su bili uključeni u rad na festivalu i napraviti jedan ‘brainstorming’. Svatko od nas u svojoj domeni posla bi trebao konstruktivno razmisliti i vidjeti eventualne propuste i prilike kako određene stvari poboljšati, unaprijediti, dovesti na jednu višu razinu. Ove godine krenulo se s jednom sustavnijom vizualizacijom festivala i voljela bih da se nastavi u smjeru jačeg brendiranja. Već duže vrijeme postoji tendencija da se otvori suvenirnica festivala. Press služba nam je jako bitna. Moramo jače medijski gurati MDF, opće je poznato da se sponzori hvataju na medije. Više sponzora znači veći budžet, a samim time i veći standard. Bilo bi dobro ponovno se povezati s gradovima – prijateljima djece. To znači da djeca iz tih gradova dođu na festival, da bude veći priljev inozemne djece, da se taj predznak ‘međunarodni’ ne odnosi samo na nekoliko inozemnih teatara koji gostuju, već da se osjeti taj šušur, raznolikost među djecom u publici, na radionicama. Prostora za poboljšanje uvijek ima. Nužno je saslušati ostala mišljenja, uvažiti ih i zajedno krenuti u realizaciju.

Ono što će neki istaknuti kao programski minus sad bi već mogla biti prednost šibenskog festivala u odnosu na neke druge manifestacije namijenjene djeci, a to je činjenica da se djeca u radioničkom dijelu još uvijek služe olovkama, bojama, papirima, ljepilom, sjede na tlu, prljaju se, nema toliko tehničkih dostignuća modernog doba. Taj neki ‘zastarjeli’ način funkcioniranja festivala djecu, zapravo, izvlači na ulicu, omogućava im interakciju s vršnjacima… Kako komentiraš eventualnu modernizaciju festivala?

Festival je dobro uhodana mašinerija gdje svatko od nas ima jasno definiranu ulogu. Za odabir radioničkog programa prvenstveno je zaslužna njegova urednica, gospođa Zdenka Bilušić koja cijeli niz godina radi taj segment i radi ga sjajno. Unutar cijelog niza prijavljenih radionica ona selektira po vlastitom odabiru one radionice koje smatra najboljima.

Ja kao osoba općenito ne volim isključivost i etiketiranje, pa tako ne bih željela kategorizirati radionički program festivala kao isključivo staromodan. Još u 80-tim godinama MDF je imao informatičke radionice na kojima se učilo programirati. Na neki način festival je bio pionir u tome svemu, korak ispred svog vremena. Ove godine imamo 30 radionica unutar kojih, nadam se, svako dijete može naći nešto što odgovara njegovim afinitetima. Unutar filmskog programa imamo ‘Radionicu animiranog filma, tehnika crtanja na tabletu’, unutar literarnog programa imamo radionicu ‘Internet i novinarstvo’. To su neke, nazovimo ih, ‘modernije radionice’ no isto tako imamo cijeli niz ‘olovka, ljepilo, papir, škare’ radionica. Osobno sam sklonija ovim drugima, jer se zalažem za igru, kreativnu igru. Igra je sastavni dio odrastanja i taj dio treba zadržati. Mislim da su i djeca sretna kad vide da su nešto lijepo i kreativno napravila, kad vide nekakav trag svog rada, a ne samo prijeđeni level svoje omiljene kompjuterske igrice. Osobno, ništa ne bi mijenjala u radioničkom programu.

Možemo li sad s tobom na čelu festivala očekivati da će se na programu raditi kontinuirano tijekom cijele godine, a ne periodično, nerijetko ‘pet do podne’?

U zadnje vrijeme mnogi me poznanici pitaju je li rad na festivalu nešto honorarno, misleći da još uvijek radim u školi. Kad im kažem da sam otišla iz škole slijedeće pitanje glasi: A što ćeš raditi kad završi festival? Moram priznati da ni sama nisam bila svjesna koliko je ovo kompleksno. Potrebno je napraviti cijeli niz predradnji da bi uopće došli do organizacijskog dijela MDF-a. Posla ima. Ja ću za to primati plaću svih 12 mjeseci i na meni je da radim.

JEDNOGODIŠNJI LAJTMOTIV

Koja su tvoja prethodna iskustva rada na MDF-u? Imaš li iskustava i kojih, kakvih sa sličnih manifestacija?

Zadnje tri godine radila sam na MDF-u. Prvo na festivalskoj recepciji, a zadnje dvije godine kao prevoditeljica za španjolske teatre. Pozadina iz koje dolazim na festival je škola. Najbliže iskustvo u organizaciji sličnih manifestacija bilo bi sudjelovanje u organizaciji ‘Tjedna talijanske kulture’. Glavni pokretač tog projekta bio je moj kolega, prof. Karlo Klarin koji je doveo tridesetak talijanske djece iz grada Caravaggia zajedno s njihovim profesorima, smjestio ih u obitelji. Nastavnici u OŠ Tisno su osmislili radionički tip nastave u koji su bila uključena sva djeca. Osim škole, u cijeli projekt bila je uključena i Općina Tisno.

Na festivalu je angažirana i Sanja Jurišić koja se, između ostalog, također prijavila na natječaj za voditeljicu Ureda MDF-a. Ti si odabrana, ona nije – hoće li to izazvati kakve smetnje u komunikaciji između vas dvije ili hoće li vas ometati u radu?

Na natječaj se, osim Sanje i mene, prijavilo još sedam, osam cura. Ja sam odabrana, one nisu. Sve su to kvalitetne cure, s kojima ću možda u budućnosti imati priliku surađivati. Znači li to da ću s njima imati loš odnos? Apsolutno ne mislim tako. Na kraju krajeva, nisam ja samu sebe odabrala. To je učinila komisija. No, istina je da je situacija između Sanje i mene u odnosu na druge cure po mnogo čemu drugačija.

Sanja i ja se poznajemo još od srednjoškolskih dana. Išle smo skupa u razred. Naše prijateljstvo se intenziviralo zadnjih godinu dana kad smo uvidjele da imamo dosta sličnih interesa. Od samog početka znale smo da se želimo prijaviti na natječaj. Iskreno, nisam razmišljala o posljedicama koje će uslijediti ako neka od nas bude primljena na to radno mjesto. Kad sam saznala da sam odabrana, malo sam se udaljila od svih i svega. Nisam znala kako se postaviti i to je bio moj problem. Sanju cijenim u puno stvari. Mogu samo reći da mi je drago da radi na festivalu.

Trebali li festival sadržajno biti i društveno angažiran? Mora li u svom programu sadržavati dijelove koji će djecu od malih nogu učiti da je u redu biti drugačiji, toleranciji i uvažavanju različitosti bez obzira radi li se o rasi, vjeri, spolu?

Apsolutno. To nije samo zadaća MDF-a nego i zadaća svih nas: pojedinaca, roditelja, vrtića, škole, medija i društva općenito. Svakodnevno i u svakoj prilici trebamo osvještavati različitosti, razbijati stereotipe i predrasude i razvijati toleranciju. Iznimno mi je drago da je upravo ovaj 55. MDF posvećen djeci s posebnim potrebama. Naime, ove godine imat ćemo okrugli stol na temu ‘Uloga teatra u radu s djecom s posebnim potrebama’. U goste smo pozvali tri teatra koji se bave ovom tematikom. Još lani Centar Šubićevac je krenuo s integracijskim radionicama u koje su dobrodošla sva djeca. Ne želim da ovo bude jednogodišnji lajt motiv festivala. Borit ću se da to od sada pa nadalje bude njegov sastavni dio i da se svako dijete, bez obzira na svoju posebnost, osjeća dobrodošlo i prihvaćeno na festivalu jer to je upravo njegov cilj i bit cijele priče.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.