Novinar Varaždinskog tjednika Josip Novak javio se redakciji Šibenskog portala sa zanimljivom pričom o mladoj Šibenčanki Štefici Falici, rođenoj Friganović, junakinji Prvog svjetskog rata. Njegov tekst donosimo u cijelosti.
Junakinja naše priče privukla je ogromnu pozornost domaćih i vodećih europskih medija nakon što je 27. listopada 1914. zagrebačkim ulicama ponosno prošetala u sivoj vojničkoj odori, s dvije dočasničke zvijezde na laticama ovratnika bluze.
Falica je oko pojasa imala pripasan bodež i kapu na glavi, a od ostalih austrougarskih vojnika, izdvajala ju je jedino suknja. Bilo je to čudo neviđeno, jer nitko dotad nije ni čuo ni vidio da austrougarska vojska u svojim postrojbama ima vojnikinja.
POTRAGA ZA VOJNIKINJOM
Znatiželjni Zagrepčani mladu ženu isprva su u bivšoj Nikolićevoj ulici odmjeravali od glave do pete, a potom je i salijetali do te mjere da se morala sakriti u obližnju dvoranu kina Union. Vijest se brzo proširila gradom, a u potragu za ‘nestalom’ dočasnicom kreću i novinari koji je napokon pronalaze u sobi koju je iznajmila u svratištu ‘K janjetu’.
Na njihova brojna pitanja Šibenčanka je spremno odgovarala, a njezinu ekskluzivnu priču idućih će tjedana kao udarnu vijest prenijeti i brojna inozemna glasila.
– Ubrzo nakon vjenčanja moj je suprug Ivan Falica povojničen i kao nadbolničar premješten u vojnu bolnicu u Sisak. Potom je buknuo rat između naše monarhije i Srbije pa je koncem srpnja Ivan (rođen u Petrinji 1876.) morao poći na bojno polje. Ja nisam željela sjediti kod kuće skrštenih ruku, te dragovoljno s njegovom postrojbom odlazim u rat. Srećom, vojne su vlasti pozitivno odgovorile na moju zamolbu, a dobivenu mušku vojničku odoru odmah sam prekrojila – otkrila je Štefica novinarima dodavši kako je s postrojbom prvo stigla u okolicu Banja Luke.
Uskoro su uslijedili i prvi bojevi u kojima se ističe kao požrtvovna bolničarka. No, srčanoj Dalmatinki to nije bilo dosta. Uzela je pušku u ruke i baš kao i njezin suprug, jurišala na neprijatelja.
– Srce mi je od radosti zaigralo kada sam svom snagom navalila na protivnike. Nije me smetala pucnjava pušaka i topova, a bojevi su bili zaista ogorčeni, posebno u Mitrovici. Na žalost, moja je postrojba tijekom rujna u jednoj akciji pala u zasjedu i zarobljena sam u okolici Jarka. Ista sudbina zadesila je i Ivana koji je ostao u zarobljeništvu, a ja sam uspjela pobjeći prije polaska transporta u niški logor – naglasila je Falica koja se uspjela noću probiti do austrougarskih položaja.
HEROINA 27. PUKOVNIJE
Potom je u svojoj, 27. pješačkoj pukovniji austrougarske vojske dočekana kao junakinja, unaprijeđena u čin desetnika i predložena za odlikovanje (uručen joj je križ za zasluge).
Ubrzo je raspoređuju u sisačku vojnu bolnicu i zatim u Petrinju, a kao aktivna dočasnica čitavo to razdoblje primala je plaću u iznosu od 240 kruna. Međutim, nije dugo izdržala u pozadini već s nekom postrojbom navodno ponovno odlazi na bojište negdje u Galiciji.
Kakva je na kraju bila (po)ratna sudbina supružnika Falica, autoru ovih redaka nije poznato.
No, za Štefičinog supruga Ivana ipak postoji podatak (objavljen u glasilu ‘Nachrichten über Verwundete und Verletzte’) da je u studenom 1918. godine još uvijek bio u srpskom zarobljeničkom logoru, uređenom na talijanskomotoku Asinara.
Tekst i fotografije: Josip Novak
