Nikolina Nakić: Krvnici bolesne djece postaju oni isti roditelji koji su im darovali život

Kultura smrti,  u provođenju i širenju koje smo svi svjedoci, ostvarila je jedan novi vid u ionako preširokom spektru svoje djelatnosti.

Nakon što je belgijski parlament donio Zakon o eutanaziji  2002. godine, nedavno je usvojeno i proširenje tog zakona kojim će taj postupak biti omogućen maloljetnim osobama na njihov zahtjev, uz pristanak roditelja i potvrdu psihologa da je dijete u potpunosti svjesno svog zahtjeva.

Posljednja slamka spasa bila je peticija čije je potpisivanje potaknula španjolska udruga CitizenGo, s ciljem da se što veći broj potpisa građana koji se odlučno protive toj užasnoj odluci preda belgijskom kralju Filipu koji je imao moć odbiti potpisati taj prijedlog, no, da li iz vlastitog uvjerenja ili zbog izbjegavanja sukoba s Vladom, on je zanemario vapaj dvjesto tisuća ljudi i potpisao proširenje zakona učinivši ga tako važećim.

Tako, je dakle, u Belgiji postalo zakonom dopušteno ubijanje djece. Ovaj puta ne nerođene (kako je bilo dosad, i odsad) – nego rođene.

Ono što mene osobno najviše smeta je činjenica da se npr. devetogodišnje  dijete smatra sposobnim i zrelim donijeti takvu odluku. Još me više čudi da postoje psiholozi koji smatraju da je takvo dijete kompetentno odlučiti o svojoj smrti.

Znate, ja sam majka devetogodišnjaka. On je zdravo i bistro dijete, no kompetencija u odlučivanju oko onoga što je za njega najbolje mu malo šteka. Ustvari, uopće mu ne šteka- samo je u skladu s njegovom dobi. On naime smatra da nije fer što mora ići spavati u devet i htio bi gledati televiziju do ponoći. Nema veze što je škola ujutro, ne treba njemu puno sna! Dalje, moj Roko voli jesti sendviče, pizzu i općenito ono što podrazumijevamo pod izrazom „junk food“. Više puta mi je rekao da nije u redu što ga tjeram da jede kuhanu hranu, voće i povrće i da bih mu trebala svakodnevno davati da jede ono što najviše voli – a što mu ja dozvoljavam jednom na mjesec.

Kad bih ga sutra odlučila odvesti dječjem psihologu oko neslaganja po pitanju kada bi trebao ići na počinak, uvjerena sam da nema tog stručnjaka koji bi rekao: vaše dijete je kompetentno samo odlučiti kada će ići leći, i kako uviđam da je u potpunosti svjesno tog svog nastojanja, savjetujem vam, majko, kao stručnjak, da moramo poštivati želju vašeg djeteta.

Ako dakle nema stručnjaka koji bi smatrao da bih trebala poslušati svog sina da ide spavati u ponoć, kako je moguće da postoje stručnjaci koji utvrđivanjem svjesnosti želje djeteta daju djetetu kompetenciju da odluči, pazite, ne o jelu ili spavanju – već o vlastitoj smrti?

Odgovor je jasan – dijete nije i ne može biti sposobno donijeti takvu odluku.

Belgijski parlamentarci, pak, kao i uglađeno visočanstvo kralj, smatraju ga sposobnim i ozakonjuju tu mogućnost.

Danas se to odnosi na teško bolesnu djecu koja pate. Sigurna sam da će se granice pomicati – proces je to neizbježan jednom kad se granice naravnog maknu. Tako nije nemoguće zamisliti  da dijete oboljelo od cerebralne paralize u invalidskim kolicima koje poželi umrijeti i sasvim svjesno artikulira taj zahtjev pred roditeljima i psihologom – također bude usmrćeno. Po principu – jer ste vi to tražili!

Daljnje pomicanje granica gotovo sigurno će dovesti do mogućnosti da roditelji djece s posebnim potrebama dobiju mogućnost u određenom roku učiniti čin „milosrđa“. I o tome se već naveliko priča i postoje jasno izrečeni zahtjevi da bi takva opcija trebala postojati. Nezamislivo vam je tako nešto? Smatrate to nemogućim? Budite sigurni, ako vam tisuću puta ponove da je to sasvim u redu i da je to najbolje rješenje za vas i vaše dijete, da vam zakon to omogućava, da će nezamislivo vrlo brzo postati zamislivo.

Zagrebimo malo dublje pod površinu i pogledajmo što konkretan belgijski čin povlači za sobom. Najmanje dva teška grijeha – odlučivanje na samoubojstvo (u smislu donošenja odluke o vlastitoj smrti) i ubojstvo – na teret onoga koji će život tog djeteta okončati. Za to neće nitko odgovarati pred zakonom i nitko neće ići u zatvor jer je opcija zakonom dopuštena.

Pustimo vjerničku perspektivu i pojam grijeha na stranu. Da u Hrvatskoj osoba usmrti bolesnu osobu injekcijom ona bi bila optužena za ubojstvo. U Belgiji će to uz ispunjenje određenih uvjeta biti sasvim normalno. Shvaćamo li u kojoj  su mjeri pogubni, zli i opasni takvi zakoni i skrivanje iza njih? Shvaćamo li da se ovdje ne radi samo o eutanaziji života, već o eutanaziji ljudskosti, eutanaziji poštivanja darovanog života i – eutanaziji zdravog razuma?

Uvijek počinje negdje, ovdje se radi o Belgiji. Svi zakoni koji bi nam se prije dvadeset-trideset godina učinili potpuno neprihvatljivima-negdje su ugledali svjetlo dana. I malo po malo, kroz priče o ljudskim pravima i atakiranjem na naše emocije (u ovom slučaju na empatičnost prema malim bolesnicima) naša srca i naši umovi učinjavaju se prijemčljivima na ono što bismo prije nekog vremena odbili s najdubljim gnušanjem. Tako to ide.

Ta dječica zaslužuju roditeljsku ljubav. Zaslužuju majčine i očeve suze, njihovu nježnost. Zaslužuju da im njihove suze poljupcima brišu roditelji. Imaju pravo da ih mama i tata drže za ruku, imaju pravo na svako olakšanje boli koje im moderna medicina može omogućiti, i na kraju – ako tako ispadne – imaju pravo dostojanstveno umrijeti. Zaslužuju biti gorko oplakani, nikad preboljeni i nikad zaboravljeni. Zaslužuju zauvijek živjeti u roditeljskom srcu i sjećanju svojih obitelji.

Ono što ti mali mučenici ne zaslužuju je da im krvnici budu ljudi koji su im podarili život.

Ovo se ne odnosi samo na eutanaziju djece u Belgiji , već na sve bešćutne zakone koji doprinose kulturi smrti, koji nas čine ubojicama i koji nam ubijaju čovječnost i ljubav.

Svi smo mi odgovorni. Kada šutimo, i tada smo odgovorni. Najmanje što možemo je zaviriti u sebe, uhvatiti čovjeka u sebi, nekad tako duboko zapretenog da prestanemo biti svjesni njegovog postojanja, dopustiti mu da gromko zaviče i da prekrije svu tu šutnju. Tek tada ćemo biti Ljudi, a ne njihova imitacija.

IZVOR/FOTO: bitno.net

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.