Pismo tati 1.

Ovi odlomci iz Zaharijine knjige bit će na blagoslov svima koji svoje roditelje vole i poštuju. Svima koji ih vole i poštuju, no „žive svoj život“. Svima onima kojima je roditelje (ponekad) teško razumjeti. Ovi su odlomci poticaj onima koji ne shvaćaju zašto im se ponavljaju pogre­ške njihovih roditelja, iako su se ‘zarekli’ da neće biti kao oni. Poticaj onima koji su s roditeljima ‘na ratnoj nozi’. Poticaj onima koji su odrasli bez jednog ili oba roditelja… Namijenjeni su svima, jer po roditeljima nismo samo došli na svijet…

Uvod

Imao sam vrlo zanimljivo odrastanje, toliko zanimljivo da sam ga oduvijek želio opisati, bilo u romanu, pripovijetki ili zbirki priča. Htio sam ga opisati na način da bude i drugima i zanimljivo i korisno. „Pismo tati“ ostvarenje je ove moje dugogodišnje želje. A do toga je došlo ovako: nedavno mi je u ruke došla knjižica slavnog pisca Franca Kafke „Pismo ocu“, koprivničkog izdavača „Šareni dućan“. Impresionirala me. U njoj sam otkrio tko je bio najvažnija osoba u mojem odrastanju; što mi se događalo, zašto mi se događalo, i kako je to utjecalo na mene i moju obitelj. U toj sam knjižici našao više odgovora o životu nego u svim knjigama koje sam pročitao. A volio sam čitati, i to sve što bi mi došlo pod ruku. Međutim, čitajući, putovao sam „od sebe“, a ne „k sebi“! Ova mi je knjižica otkrila da sam ustvari cijelo to vrijeme želio putovati „k sebi“, bolje upoznati sebe – kako bih otkrio uzroke svog ponašanja: zašto često učinim nešto zbog čega kasnije zažalim; zašto imam i loše i dobre navike, a ne samo dobre te zašto se tako teško rješavam onih loših; zašto nešto odlučim pa odustanem. Ima još mnogo tih „zašto“ (koji su zasigurno poznati i tebi, dragi čitatelju, u tvome životu). Ova mi je knjižica pomogla shvatiti da pitanja i odgovori počinju u obitelji, a neka od njih čak i prije nego što smo začeti. Obitelj je ključna za naš odgoj i formiranje našeg karaktera. Najvažniji su otac i majka a presudna je uloga oca, o kojoj će biti više riječi u samoj knjizi. Ključno je da je utjecaj oca toliko značajan, da nam određuje način razmišljanja, ponašanja i navika, a u konačnici i sudbinu. Onih utjecaja koji su bili štetni jedni se žele riješiti nekim oblikom bijega, drugi prihvaćaju sve što su dobili od oca, te žive po onoj narodnoj: „Pleti kotac kao otac“. Treći se sukobljavaju s ocem manje-više otvoreno i izravno… Po meni, ni jedni ni drugi ni treći neće naći svoj unutarnji mir i odgovor na najvažnija životna pitanja, dok svoje roditelje ne „upoznaju“! Dok se ne zapitaju: kakve su roditelje imali naši roditelji; jesu li ih imali kraj sebe; jesu li ih uopće poznavali; kakvo su oni imali djetinjstvo; iz kakvih su oni obitelji potekli; tko je na njih imao presudan utjecaj; je li ih netko zlostavljao; jesu li uopće živjeli s roditeljima, ili s bakama i djedovima, s rođacima ili čak u tuđim obiteljima ili pak u sirotištima; kakve su im nepravde nanijeli oni koji su ih trebali voljeti, štititi i naučiti odgovorno živjeti? I vi ste se sigurno zapitali zašto se to događalo, odnosno odakle „korijen“ takvog ponašanja. Što se mene tiče, mislim da sam našao „korijen“ iz kojeg je rasla šiba kojom sam dobivao batine. To je bio doista „gorki korijen“, ali nije ga „posadio“ moj otac – on ga je samo „zalijevao“, koristeći šibu da nas, svoju djecu ukroti. Kao divlje konje. Jer, bojao se za nas, da ne „ponovimo“ njegovu sudbinu, da ne budemo ničije sluge, već da postanemo slobodni ljudi. Kako je to činio i koliko je u tome uspio, vrijedi pročitati ovdje. Dok čitate „Pismo tati“, sjetite se svojih roditelja. Koliko ste vremena imali/imate za njih, za smiren razgovor o njihovu životu? Mnogi će, s pravom, reći: Koliko su oni imali vremena za mene, toliko imam ja za njih! Ali to nije rješenje, nego ono: vratiti milo za drago, a to unosi razdor. A to nitko ne želi. Zahvaljujem uredništvu Booka, te svima koji će poslati svoje komentare na „Pismo tati“. Na kraju ovog uvoda, preporučam vam da svakako pročitate „Pismo ocu“ F. Kafke. S poštovanjem! Zaharija

Dragi tata!

Pišem ti ovo pismo iz svijeta, koji si napustio 30. svibnja 1978. godine. Prije svega, želim ti reći da smo svi ovdje dobro (ne zato što si ti umro, bio bi to crni humor, koji si doduše volio i ti). Zdravi smo i svega imamo dovoljno, zahvaljujući i tvojem zauzimanju za sve nas. Hvala ti na tome. Oprosti što ti nisam pisao prije. Svakodnevne brige i obveze loše su opravdanje za odugovlačenje i nemarnost. Pravi razlog je taj što nemam radnih navika i upornosti da preuzetu obvezu odradim na vrijeme i do kraja. Dakle, kampanjac sam – mnogo su mi dulja razdoblja nerada nego rada. Što se pisanja tiče, rijetko kada sam zadovoljan onim što napišem, uvijek mi se čini da nije dovoljno dobro, pa mijenjam, prepravljam, čak izbacujem dijelove rečenica ili cijele rečenice. Ponekad me to toliko umori, da ne kažem rasrdi, pa ne pišem i po nekoliko dana, a to je samo odgađanje. Dobro bi mi došla odluka i stav: Što napisah, napisah. Dragi tata! Pišem ti iz ljubavi prema tebi, kao svom ocu i glavi obitelji, i iz ljubavi prema nama koji smo živjeli s tobom. Znam da si nas volio, stoga u mojim pitanjima neće biti ni srdžbe, ni optuživanja, ni osuđivanja. Ali pitanja da, pitanja ću postavljati. Dakle, ne donosim presudu, ne postavljam se prema tebi kao sudac, niti te želim postaviti na optuženičku klupu. Možda nakratko na klupu za svjedoke.

Čeznuo sam za tvojom ljubavlju

Dragi tata! Ti nisi bio samo moj otac nego si bio i najvažniji učitelj i učesnik u mom odgoju i učenju. Tako ja nisam bio samo tvoj sin nego i tvoj učenik. A učenik pita učitelja kad mu nešto nije jasno. Meni nije bilo jasno mnogo toga. No gotovo se nikad nisam usudio pitati te, iz straha da me ne odbiješ ili ismiješ. Bojao sam se. Kad bih ipak savladao strah i pitao te, tvoji – najčešće kratki, nervozni – odgovori bili su: Šuti! Ili: Što te briga! Ili: Pitaj mamu! Ili: Pusti me na miru! Ili: Pitaš gluposti. Sigurno sam ti bio dosadan sa svojim pitanjima. Priznajem, često sam te nešto upitao samo da pitam. Želio sam da me čuješ, kako sam pametan i bistar, da budeš ponosan na mene. U pitanju je dakle ljubav. A ja sam čeznuo za tvojom ljubavlju. Ti si za mene bio vrhovni autoritet i htio sam te u svemu slijediti. Osim u cigaretama, alkoholu i psovkama – to sam uglavnom izbjegavao. Želio sam da me pohvališ pred mojim prijateljima, majkom i drugim ljudima. Jer bilo mi je silno stalo do tvojega (dobrog) mišljenja o meni. Kako ga nisam čuo, sâm sam sebi postavljao pitanja a onda tražio odgovore, koje sam našao u knjigama, osobito bajkama. Kad si mnogo godina kasnije nudio svoje mišljenje, ono mi, nažalost, više nije trebalo! Dobro, možda mi jest trebalo, no samo zato da ti se suprotstavim i da se ne složim s tobom, iako si možda ponekad bio više u pravu nego ja. Tada sam već imao svoje mišljenje, koje sam „upijao“ iz pročitanih knjiga i druženja sa svijetom. Dragi tata! Bili smo siromašna (ne seljačka, jer zemlje nismo imali), čisto proleterska obitelj. U mladosti si bio seoski sluga, a ni majka nije potjecala iz bolje porodice. No, meni to nikad nije smetalo; ne smeta mi ni danas, čak sam ponosan što potječem iz takve, najniže društvene klase. Živjeli smo u kućici koja nam nikad nije bila mala, iako bi danas čitava stala u moj dnevni boravak. Ti si je, uz maminu pomoć, napravio sam, od blata, pruća i pljeve. Bila je pokrivena slamom, bez dimnjaka na krovu, te je sav dim zajedno s iskrama išao u potkrovlje. Ni danas mi nije jasno kako se sve to nije zapalilo! Pruće si donosio iz obližnje državne šume na leđima. Mama kaže kako te neki susjed jednom prijavio da kradeš drva i da je po tebe došla tadašnja milicija. Morao si drva (pruće) vratiti u šumu, i bio si kažnjen s dva mjeseca „dobrovoljnog“ rada na drugom kraju općine. Zato si izgubio dva dragocjena ljetna mjeseca pa si kućicu morao dovršavati u kasnu jesen. A bilo je toliko hladno da je sve blato koje bi nalijepio na zidove, sutradan otpalo jer ga je zagrijalo sunce, pa si morao iznova.

Prvo pitanje…

Tata, evo prvog, ključnog pitanja: Zašto si prema nama bio tako nepravedno strog? Zašto si nas tukao? Najviše sam se bojao da ću reći ili učiniti nešto za što ću biti kažnjen. Dodatni je problem za mene bio to što sam za istu pogrešku danas bio kažnjen, a sutra ne. Jer kažnjavanje nije toliko ovisilo o vrsti i težini pogreške, koliko o tvojem raspoloženju; a ono je, blago rečeno, bilo hirovito. Nikad nismo znali što nas čeka u sljedećem trenutku; sada raspoložen, veseo, nasmijan, spreman za šalu, a već za pet minuta (ma ponekad za pet sekundi), lice ti se znalo pretvoriti u oblak iz kojeg će grunuti grom, pljusak ili čak tuča. Nikad nisam bio dovoljno spreman na takav obrat; ni ja ni mama ni braća. A vjerujem da si nas volio, imam i dokaze! Kad sam pitao mamu zašto si bio takav, zašto si nas tukao, kratko mi je odgovorila: „Jer niste bili dobri!“ „U redu, mama“, odgovorih, „a zašto je prema tebi bio takav?“ „Jer nije bio pri sebi. Tako mi je sam rekao kada je nakon 20 godina ostavio piće!“ kaže mama. Ali pustimo sad mamu. Znamo zašto tako govori. Jako joj nedostaješ, jer te voljela, i još uvijek te voli. I kad god tebe spomenem i raspitujem se o tebi da saznam što više, ona misli da te osuđujem. I rijetko se dâ razuvjeriti. Koji su bili, dakle, stvarni razlozi zbog kojih si nas tukao i zlostavljao, utjerivao nam strah u kosti? Gdje je „rasla“ batina kojom si nas tukao? Tko i kada je zasadio „korijen“ iz kojeg je ona izrasla? Dragi tata! Na ovo, ali i na ostala pitanja, sam ću pokušati dati što točniji odgovor, po sjećanju, po onome što pamtim, ali i na temelju onog što si mi ispričao sam, ili mi je kazala majka, ili drugi ljudi koji su te poznavali i s tobom se družili. A prije nego što krenem s odgovorom na prvo pitanje, želim te podsjetiti na najvažnije trenutke s tobom. To su trenuci koji mi pokazuju da si me volio, i zbog kojih sam ti zahvalan. Možda ih je bilo više nego što ih se sjećam, ali i oni koje pamtim dokazuju tvoju ljubav.

Moj tata i ja. Otac i sin

Bila je jesen kasno uvečer. Blato na cesti i mrak na ulicama našeg sela. Električne struje još nije bilo pa su mrak na ulicama razbijala samo svjetla petrolejki. Vrijeme čehatve, čehanja perja. I mama je tu večer čehala perje kod naših susjeda. Rekao si da ćemo i nas dvojica ići k njima. Imao sam jedva pet godina. Iako sam bio slabašan, sramežljiv i plašljiv, jako sam se veselio takvim druženjima jer je uvijek bilo i djece. Dok smo se mi igrali, naše majke čehale su perje, prepričavale seoske zgode a često i zapjevale. Naši su očevi razgovarali uz domaće vino i kolače, kartali, a ponekad se našla i neka stara gitara ili harmonika uz koju se i zaplesalo. Jedva sam čekao da krenemo. Obuo si gumene čizme, jedine koje si imao, i za posao i kod kuće, mene si stavio na desnu ruku, i tako krenusmo po mraku uz rub blatnjavog i mokrog puta. Nismo prošli ni deset metara, a ti si lijevom nogom zagazio u jarak pun vode koja ti je ušla i u čizmu. Pritom si izgubio ravnotežu i gotovo pao. Ja sam ti se grčevito primio za vrat, i u tom me trenutku uhvatio dvostruki strah: prvo sam se uplašio da ćeš pasti zajedno sa mnom u jarak, da ćemo se potpuno smočiti, i zablatiti i da ćemo se takvi morati vratiti kući. To se nije dogodilo, jer si uspio izvući nogu iz jarka i vratiti ravnotežu, no onda me uhvatio još veći strah – od tvoje reakcije. Uplašio sam se ljutnje, psovanja i galame, jer sam bio siguran da ćeš reagirati upravo tako. Međutim, na moje ogromno zaprepaštenje, i još veće olakšanje, ti si se samo slatko nasmijao! A ja još slađe, ali još uvijek s „knedlom u grlu“. Da se ti ne predomisliš. I da ipak, nakon smijeha, ne počneš psovati. Ali nisi! I došli smo do naših susjeda. Moj tata i ja. Otac i sin. To mi je bio prvi dokaz da me voliš. I nikad ga nisam zaboravio.

(Nastavlja se.)

izvor:kristofori.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.