Pismo tati 2

Ilustracija

Nemoguće je čitati i slušati Zaharijine uspo­mene na oca, a ne pomisliti na svoga. A uspomene su više od događaja koji su prošli – one su bogata riznica sjećanja koja nam pomaže razumjeti, osjetiti zahva­lnost i ljubav prema ocu, oprostiti mu…

Dragi čitatelju! Pročitavši u prošlom broju uvod i prvi nastavak „Pisma tati“, uočio sam da su moje rečenice kratke, brze i nekako grčevite i užurbane, kao da sam ih htio napisati što prije. Nisam bio previše zadovoljan i htio sam vam se zbog takvih rečenica ispričati, ali kad sam bolje razmislio, zaključio sam: zašto bih to učinio, zašto bih se ispričavao zbog nečega što sam naslijedio od oca, kao posljedicu odgajanja? Uostalom, nikad nisam maštao o tome da postanem pisac, koji bi od toga živio, stoga vas molim da moje „Pismo tati“ doživite onako kako ga pišem: ne kao književno djelo, nego kao svjedočanstvo jednog odrastanja, što ono i jest. Nadam se da će mnogima biti na korist. Dakle, moje su rečenice ovakve zato što naš tata nije imao dovoljno strpljenja za naše školske zadatke ili za one koje nam je zadao on. Uvijek nas je požurivao: „Još nisi gotov s time?! Što petljaš?! Zar ćeš to do Pozdravljenja raditi?“ Ne sjećam se pohvala za urađeno. Vrhunac priznanja bio mu je: „A, vidiš da možeš?!“ Često se ljutio na nas zbog naše nespretnosti, čak nam se rugao: „Neće te pojesti ta grana; primi je i odvuci!“ Izbjegavali smo bilo što raditi s njim jer ta bi suradnja često završila ljutnjom, srdžbom, svađom pa i batinama. Osobito je bio ljut kad nam je morao pokazati kako se nešto radi, a ni sam to nije najbolje znao. Tu ljutnju i nervozu prenosio je i na nas i mi smo stekli osjećaj da nismo sposobni, da ne znamo dobro raditi. Osjećali smo krivnju vjerujući mu da smo nesposobni. Nastavljam sa svjedočenjem o tatinoj ljubavi prema meni, upotrebljavajući isti stil.

Dokaz da me voliš

Prvi događaj kojeg se sjećam i u kojem si mi ‘dokazao’ da me voliš, ispričao sam u prošlom broju. No prvi je zapravo bio događaj kojeg se ne sjećam, a ispričala mi ga je mama. Tada sam imao tri godine. Ti i mama vjenčali ste se početkom 1947. godine a već u veljači dobio si poziv u vojsku. Majka je zatrudnjela i ti si pošao u vojsku, u Bihać, na odsluženje vojnog roka. Nije te bilo tri godine: ti nisi imao novaca da dođeš kući a mama nije imala novaca da te posjeti. Napokon si došao tek nakon što su te poslali na privremeni oporavak jer si slomio nogu prilikom istovara nekakvih bala. (Nakon oporavka, vratio si se u vojsku.) Majka ti je poslala tvoje vjenčano odijelo kako bi kući došao u njemu, ali ono se putem zagubilo, netko ga je ukrao. Tako si kući došao odjeven napola kao vojnik napola kao civil. Mogu te zamisliti tako odjevenog; više si mi sličio na Charlieja Chaplina, nego na Silvestera Stalonea – Ramba! Kod kuće te je dočekala moja mama, moja baka i bakina sestra. Naravno, i ja, musavi, frfljavi trogodišnjak, prilično zaostao – u kratkoj haljinici (podšivenoj), jer muške odjeće tada nije ni bilo za sirotinju poput nas. Govor mi se sastojao od nekoliko riječi koje su bile toliko iskrivljene da ih je razumjela samo mama. Još nisam bio prohodao. Samo sam puzao. Od stolice do kreveta, od kreveta do klupe, koja je danju služila za sjedenje a noću – uz još jednu klupu – kao ležaj. Na tom je ležaju spavala mamina teta. Hodao sam pridržavajući se za te dijelove namještaja. Dan ili dva nakon što si stigao, majka je sjedila na krevetu držeći mene na koljenima. Ti si sjedio na klupi, udaljen od nas malo više od dva metra. Ispružio si ruke prema nama i rekao mami neka me pusti. Ona me pustila, i ja sam krenuo prema tebi! Hodao sam bez pridržavanja! Bio je to doduše mali korak za čovječanstvo, ali veliki za mene. Kao Neil Armstrong na Mjesecu. Možda je površina Mjeseca bila ravnija od našeg zemljanog poda, ali ja sam tu udaljenost svladao uspješno! Došao sam prvi put k tebi, svome tati, bez ičije pomoći! U kući je nastalo veselje ravno onome u Houstonu! Tada si mi dao malo jači štap, za koji sam se držao da ne padnem dok hodam! Treći dokaz – u sljedećem broju!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.