Glumica Liv Ullmann napisala je prije dosta godina da je mnogo godina provodila ravnajući se samo po onom što su – kako je ona držala – drugi očekivali od nje.
Strah da bi mogla nekome nanijeti bol, strah od autoriteta, potreba za ljubavlju dovodili su je u najbeznadnije situacije i uvijek je iznova potiskivala u sebi vlastite želje i čežnje, uvijek samo nastojeći da se dopadne drugima. Čak i kada je bila sama, činila je ono što bi trebala činiti po mišljenju “ljudi”: Željela sam šutjeti kada sam govorila, pobjeći kada sam bila blizu. Kada sam se smijala bila sam ispunjena srdžbom. A svi su mi govorili da sam tako spokojna i uravnotežena. U tom svijetu iluzija i ulagivanja u kome sam provodila toliko vremena, bilo je malo mjesta za mene…”
To se promijenilo – kaže Liv Ullmann – tek kada je srela čovjeka koji joj je rekao: Budi onakva kakva doista jesi! Živi svoj život. Ne zabrinjavaj se zbog blebetanja ljudi. Budi dobra prema drugima, ali i prema samoj sebi!
Nikada nije bila Božja volja da se ravnamo po “ukusu ljudi”. Njegova je namjera od početka prije bila ta da živimo, da se razvijamo onako kako je to on, poput klice, položio u nas. Što dublje budemo spoznali taj put koji nam je dan po Bogu i što intenzivnije budemo nastojali ići njime, to ćemo biti bliži samima sebi i njemu.
Iz knjige “Kazuj mi šutke o Bogu” Adalberta L. Ballinga
IZVOR/FOTO: bitno.net
