U utorak, 12. srpnja, u Muzeju Grada Šibenika bit će otvorena izložba Zlatana Vehabovića ‘Temelji u blatu’.
Najnoviji slikarski ciklus jednog od najzanimljivijih umjetnika mlađeg naraštaja Zlatana Vehabovića naslovljen je „Temelji u blatu“ i označava izvjesnu prekretnicu u njegovom dosadašnjem stvaralaštvu. Sam naziv aludira na umjetnikov voljni zaokret od čvrste forme te ih on u novom ciklusu rastače. Usto, naziv novog ciklusa se odnosi prvenstveno na njegov subjektivan osjećaj nedostatnosti slikarskih temelja što ih je gradio tijekom studentskih godina, odnosno osjećaja da isključivo vlastitim slikarskim naporima mora graditi osnove slikarske vještine. Otud se pojavljuje pojam blata koji u temeljima može biti vezivan element i jamči određenu trajnost no istodobno je sklon zgrušavanju, petrificiranju ali i nestajanju odnosno iskliznuću dolaskom, na primjer, vodenih bujica.
Kao svojevrsnu misiju, Zlatan si je uzeo u zadatak gradnju, učenje i spoznavanje forme koje se događala još tijekom studiranja te se nastavila zadnjih petnaestak godina. Taj zadatak je razrađivan i uvježbavan s namjerom da se slikarska vještina (Zlatan ju naziva toolboxom) dovede do krajnjeg savršenstva da bi mu naposljetku priskrbila izvjesnu slobodu. Preciznije, Vehabović svoje prethodne cikluse doživljava kao svojevrsni temelj (u blatu) jer uviđa da mu figuracija, kao slikarska odrednica, više nije bitna. Stoga genezu rasapa čvrstih volumena, ali i pripovijedanja priča u najnovijem ciklusu valja tumačiti kao umjetnikovu namjeru, potaknutu bujicom zamora od narativnih određenja, da se oslobodi okova izvjesnih slikarskih konvencija. Tako je najnoviji ciklus napućen prizorima koji nemaju čvrsto sidrište u zbilji, središnja perspektiva se gubi, a rubovi pojedinih platna su nagriženi slojevima sastrugane boje iz koje proviruje golo platno.
Tematski, novi ciklus problematizira ulogu i važnost ljudskih skloništa (Zlatan dodaje kako su skloništa bitna za sve sisavce) ističući moćan psihološki aspekt mjesta u kojima tražimo zaklon. Vođen nagonom za konstrukcijom, no bez želje da prepriča neki događaj on stvara slikarske predloške iz pronađenih fotografija koje potom računalno kolažira i generira u novi značenjski sklop. Ovaj kompjutorski stvoren predložak odnosno motiv još uvijek sadržava središnju ideju skloništa, no na neki način je Zlatan u slikarskoj izvedbi negira. Naime, zbog ubrzane diseminacije slika u suvremenoj kulturi, jednostavno je uzeti zdravo za gotovo prizore ekoloških katastrofa i kriznih situacija. Stoga su, čini se, Zlatanova skloništa metaforičan prikaz razdoblja antropocena u kojem ljudska težnja za napretkom postaje mračna geološka sila što nakaradno preoblikuje svijet. Nastambe ili skloništa sa Zlatanovih platana postoje, no njihova su temelji u „blatu“, u njima ili oko njih nema ljudi, ona su nesigurna, krhka ili poharana. Privlačna kataklizmičnost prizora dolazi i zbog umjetnikove, za ovaj ciklus specifične, kolorističke avanture jer su platna ispunjena kolorističkim bljeskovima i obilnom upotrebom hladnih i naoko tehnološki manipuliranim bojama. Novum je također i Vehabovićevo propitivanje medija figuralnog slikarstva te je najnoviji ciklus značajan i po korištenju nefigurativnih rješenja slikarske kompozicije.
Izložba će biti otvorena u Izložbenom prostoru Muzeja s početkom u 20 i 30.
