ANTONIO BARIŠIĆ: I u svim mojim budućim romanima radnja će biti u Šibeniku

Nominirani ste za svoj roman ‘Srest ćemo se opet’ za nagradu Kiklop u kategoriji ‘Debitantska knjiga godine’. Jeste li iznenađeni tom nominacijom?

Jako sam iznenađen, i to, naravno, ugodno. Do prije par dana nisam uopće imao pojma da me netko i predložio za tu nagradu, a kamoli da sam o Kiklopu uopće razmišljao. Međutim, prije nekoliko dana zvala me na telefon kasno navečer prijateljica iz Splita, već sam bio u krevetu, pa me začudilo zašto me tako kasno uopće zove. ‘Čestitam’, rekla mi je, a ja nisam imao pojma na čemu mi čestita, dok mi nije objasnila da je na internetu vidjela nominacije za Kiklopa. Najprije sam i sam provjerio je li to istina, pa nazvao svog izdavača, ‘Jesenski i Turk’, koji također nisu dotad znali da sam nominiran. Tako da mi se sve to skupa čini kao neka fantastična priča, kad sam počeo pisati roman nisam mislio ni da će ga pročitati itko drugi osim uže rodbine i bliskih prijatelja. Ali eto, sad sam nominiran za Kiklopa, koji je ozbiljna književna nagrada. Naravno da mi sve to godi.

PRVA NAKLADA RASPRODANA

Imate li kakve povratne informacije koliko se čita ‘Srest ćemo se opet’?

Manje-više, sve o uspjehu romana saznao sam od prijatelja i poznanika. Dosta ljudi me pitalo gdje mogu nabaviti roman, da ih zanima što sam napisao. Knjiga nije skupa, i uglavnom sam ih upućivao na knjižaru ‘Matica’ gdje se knjiga mogla kupiti. Na moje iznenađenje, rekli su mi da tamo knjige više nema, da je rasprodana. I zaista, cijela prva naklada je rasprodana, oko 500 komada, što zbilja nisam očekivao, knjiga je dva puta dolazila na police ‘Matice’ i više je nema. Uskoro će se ići u print druge naklade, negdje nakon dodjele ‘Kiklopa’ na sajmu knjiga u Puli sredinom prosinca. Potom sam upućivao ljude da iznajme knjigu u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića, ali i tamo nije lako doći do mog romana, knjiga je na listi čekanja otkako se pojavila na policama knjižnice. Moram priznati da sam očekivao određen interes čitatelja u Šibeniku, ipak se radi o lokalnoj i univerzalnoj temi, ali toliko veliki interes svakako ne.

Kako uopće izgleda procedura za nominacije za ‘Kiklop’, tko je predložio roman za nagradu?

Knjige za ‘Kiklopa’ nominiraju izdavači, i to ne moji iz ‘Jesenski i Turka’, već drugi izdavači u Hrvatskoj. Dakle, moj izdavač predložio je moj roman, drugi izdavači ga pročitaju i nominiraju ga ako im se svidi. Znači, to je još jedno veliko priznanje mom radu, jer su roman pročitali i nominirali ljudi koji i inače čitaju puno, kojima je to zanimanje, i koji znaju prepoznati kvalitetnu književnost. Ponavljam, sve je to skupa premašilo i moja najoptimističnija očekivanja.

Koliko je teško bilo pronaći izdavača? Koliko je poznato, nije lako štampati knjigu, ima mnogo autora kojima se knjige godinama povlače na rukopisima po ladicama, često nikad ni ne dočekaju svjetlo dana.

Zanimljivo, ali meni je to sve vrlo lako pošlo za rukom, iako je cijeli proces trajao tri i pol godine. Dakle, kad sam dovršio roman, obratio sam se svom prijatelju Krunoslavu Lokotaru, uredniku u izdavačkoj kući ‘Algoritam’, kojem se roman svidio i rekao mi je da će ga objaviti. Međutim, on se ozbiljno razbolio, godinu i pol dana nije mogao raditi ništa, a ja sam na rukopis takoreći i zaboravio. Kad se Krunoslav oporavio, podsjetio me na roman, ali je rekao da mu se nakupilo toliko posla da će o mom romanu moći razmišljati tek nakon dužeg vremena, pa mi je predložio da pokušam i kod drugih izdavača. Obratio sam se u ‘Jesenski i Turk’, koji su vrlo brzo pristali na objavljivanje ‘Srest ćemo se opet’. Dakle, proces je trajao dugo, ali nisam u sve to ni ulagao previše energije, nisam svima slao rukopis i ‘obijao’ brave, sve je to nekako lagano prošlo.

RUKOPIS GOTOV ZA TRI I POL MJESECA

Koliko dugo ste pisali roman? Koliko vam je trebalo da sve to uobličite?

Roman sam napisao vrlo brzo, prvi rukopis bio je gotov za svega tri i pol mjeseca, a pisao sam skoro svaki dan, svaku večer koju sam imao slobodnu. Novinar sam, a novinare nitko ne pita kad će ga uhvatiti inspiracija, nego moraš sjesti i završiti svoj posao. Tako da mi je ta rutina dosta pomogla i u pisanju knjige, bio sam poprilično discipliniran. Puno duži proces bio je obrada i redaktura knjige, tek iz osmog puta, nakon osam redaktura postignuta je konačna verzija romana. Pisao sam brzo jer mi je tema bila poznata, Šibenik i prijateljstva koja smo skoro svi iz tih ratnih generacija proživjeli, svi imamo nekog prijatelja koji je zbog rata završio na onoj drugoj strani, a da ni samo nismo sasvim sigurni zašto.

Dakle, ‘Srest ćemo se opet’ možemo ocijeniti autobiografskim romanom?

Upravo suprotno, radi se o totalnoj fikciji, riječ je o dva totalno izmišljena prijatelja. Mnogi su pretpostavljali da će se prepoznati u određenim događanjima u romanu, da će precizno pogoditi kad se i što dogodilo. Međutim, to mi ni nije bila namjera, ako se tko i prepoznao u romanu radi se o slučajnostima proizašlim iz univerzalne tematike, koja nije specifična samo za Šibenik. Naravno, cijeli roman plod je mojih iskustava, ali nikako se ne može nazvati autobiografskim.

Znači, i vi i u stvarnosti imate prijatelje s ‘one, druge strane’?

Imam ih više, s nekima sam u kontaktu, s nekima nisam, a čini mi se da bi bio s manje-više svima da koristim Facebook. Iako sam Internet ‘freak’, obožavam mobitele i nove tehnologije, koncept Facebooka mi nikad nije bio jasan, pomalo me i straši pomisao da svatko u svakom trenutku zna gdje sam i što radim. To moje mišljenje se ipak pokazalo kao nedostatak, puno prijatelja prošlo je kroz život, a za mnoge od njih ne znam ni gdje su ni što rade. Šteta, ali nema šanse da otvorim svoj profil na Facebooku.

NAJDRAŽI MU STEPHEN KING

Roman je o odrastanju, dosta me podsjetio i na ‘Stand by me’ Stevena Kinga. Koliko čitate i koji su vam književni uzori?

Pa baš mi je Stephen King najdraži književnik, ali teško bih svoj roman mogao uspoređivati s njegovim djelima, toliko iluzija o svom radu ipak nemam. A, što se čitanja tiče, čitam svaki dan od malih nogu, književnost i knjige moja su velika strast. Tolika, da mislim kako sam prvi Šibenčanin koji je nabavio Kindle, elektronički čitač za knjige, i koristim ga svaki dan. Što se žanrova tiče, teško je izdvojiti neki omiljeni, čitam sve i kad god mogu, kad god mi posao i druge obveze to dopuste. Zato sam i počeo pisati roman, nisam gajio prevelike iluzije, ali zanimalo me je da li ja to uopće mogu. Bilo me i strah kako će ljudi na moj književni rad reagirati, ali nakon pozitivnih reakcija uže rodbine i prijatelja, ohrabrio sam se i na izdavanje. Dakle, prebrodio sam taj respekt koji sam imao prema piscima i književnosti uopće.

Šibenik mi puno znači

‘Srest ćemo se opet’ je šibenski roman, odiše Šibenikom. Koliko vam znači rodni grad i koliko ste vezani uz Šibenik?

Šibenik mi jako puno znači, i ne mogu se zamisliti živjeti igdje drugdje. Ljudi obično zbog posla napuštaju manje gradove i odlaze u Zagreb, a moj je put bio sasvim obrnut, iz Zagreba sam se vratio u Šibenik. Radio sam gore na sasvim dobrom radnom mjestu, pisao sam za ‘Sportske novosti’, i zahvaljujući tom poslu u kratko vrijeme obišao sam skoro cijelu Europu, da sam ostao još koju godinu na tom poslu obišao bi i pola svijeta. Međutim, ono na što se nikako nisam mogao naviknuti je klima u Zagrebu, previše mi je falilo sunce, ipak sam ja sportski tip koji puno vremena provodi na otvorenom, pogotovo na biciklu. A, to sve nisam mogao u Zagrebu raditi preko cijele godine, što me frustriralo. Otvorila se mogućnost za zaposlenje u Šibeniku, u šibenskom studiju HRT-a, što sam objeručke prihvatio i vratio se u svoj rodni grad. Da se razumijemo, ja jako volim Zagreb, uvijek ga ističem kao svoj ‘drugi grad’ i volim ga posjećivati. Ali, ta zagrebačka klima, to me zbilja ‘ubijalo’.

Televizijska Nives Celzijus

Što dalje, što ako osvojite Kiklopa i postanete najbolji hrvatski književni debitant?

Pa, imam već neke ideje za novi roman, još je uvijek u fazi nastajanja, a o njemu vam mogu reći samo da će sadržavati dijelove krimića i, kako sam zacrtao u svojoj glavi, sve što budem pisao događat će se u Šibeniku, pa se tako i radnja ovog romana događa u našem gradu. A što bi mi značio Kiklop? Pa puno, vjerojatno i pojačao motivaciju za daljnjim pisanjem, iako me motivirala i sama nominacija. Vjerojatno ću zaraditi i novi nadimak, na poslu me već zovu televizijskom Nives Celzijus. Uglavnom, neće mi taj Kiklop previše promijeniti život, ali da bi mi bila čast i priznanje dobiti ga, svakako bi. O svojim konkurentima, knjizi ‘Duhovi’ autorice Ive Ušćumlić Gretić te ‘Esekerski capriccio’ Željke Živković ne znam puno, nisam ih čitao, pa se ne mogu ni upuštati u procijene kakve su mi šanse. Ali, do dodjele nagrade potrudit ću se pročitati i ta dva naslova, iz poštovanja prema kolegama.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.