BRANKO SEKULIĆ, teolog: Na referendum treba izaći ne zbog politike, već zbog ljudskosti koje još ima

Večeras, točno u ponoć počinje Inicijativa ‘Ne damo naše autoceste’ za prikupljanje potpisa za referendum protiv davanja hrvatskih autocesta u koncesiju. Inicijativa počinje performansom u spomenuto vrijeme u Zagrebu i Splitu, a sutradan se nastavlja diljem Hrvatske. Jedan od gradova u kojem će se prikupljati potpisi je i Šibenik, gdje je jedan od volontera mladi šibenski intelektualac, teolog Branko Sekulić.

S njim s ukratko porazgovarali općenito o referendumima u Hrvatskoj, što oni znače za društvo i tko su pojedinci koji izlaze na referendum.

SLAB DRUŠTVENI UTJECAJ

Čini mi se da su u Hrvatskoj dva uvriježena stajališta po pitanju aktivizma pa tako mladi smatraju da ništa nije njihova borba, više je indiferentnih pojedinaca negoli onih sklonih djelovanju, dok stariji, na primjeru novog referenduma, smatraju kako te autoceste odavno nisu naše i nemaju se razloga boriti za to. Što ti misliš?

Definitivno bi se moglo i tako sagledati. Neophodno je naime uspostaviti bolju komunikaciju između civilnog društva i pojedinih institucija. Dosad to kod nas generalno nije bilo izraženo. Pa tako imamo presjek Zagreba i ostalih sredina. Tako u Zagrebu imamo ljude koji su, uvjetno rečeno, informiraniji i educiraniji, jer imaju širi spektar mogućnosti. Više ljudi organizira više stvari i kad se skupe u kolektiv i međusobno se udruže to je naizgled impozantno. Međutim, njihov društveni utjecaj je generalno slab zato što je konekcija među ljudima u svakodnevnom životu slaba. To se još bolje vidi kad se izađe izvan Zagreba, u druge sredine.

To se vidi na primjeru tih drugih gradova u Hrvatskoj, ali nema smisla nikoga prozivati za neaktivnost jer to uvijek ide u dva smjera. Prvo je određena neefikasnost civilnog društva kojemu i sam pripadam, dakle, kritika ide i meni, gdje je riječ o neefikasnosti grupa ili pojedinca da prošire određenu aktivističku ideju na šire društveno područje. S druge strane, imamo šund medije kojima nije toliko u interesu kad se događaju dobre stvari, jer za njih to uglavnom nije vijest jer ne posjeduje senzacionalizam, žutilo. To je okvirno taj presjek.

Tako prosječna osoba, koja nema osobit interes u okviru ovakvih akcija i aktivnosti upoznavanja hrvatske politike i društva na nešto dubljem nivou, jednostavno je odsječena od informacija. Ako hoće doći do njih, mora ‘kopati’. A u cijelom tom šundu koji nas okružuje, nije mu jasno što bi trebalo biti važno, a civilno društvo nije toliko dobro organizirano da mu tu rupu pravovremeno popuni.

S kojom namjerom si se uključio u prikupljanje potpisa za referendum protiv davanja autocesta u koncesiju? Zato što doista vjeruješ u taj cilj ili čisto da bi potaknuo druge na akciju?

Iskreno, na to gledam isključivo iz osobnih razloga. Zaista, kasnije jednom u životu, želim znati da sam bio protiv svih nenormalnosti. Nisam opterećen činjenicom hoće li nešto profunkcionirati ili neće. Ne vjerujem u pozitivan ishod ovog referenduma jer ovo posmrtni govor. To je sve već prodano. Isto je bilo i s pitanjem ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Već je sve rasprodano. Sedam, osam godina pripremali su se da Hrvatska uđe u EU i onda odjednom ‘evo vam referendum’. Kolika je bila vjerojatnost da se to neće dogoditi?! Tako je i s ovim. Ovo je gotova priča, ali to nije razlog da se protiv takvih stvari ne treba buniti.

Naime, cijela hijerarhijska struktura koja postoji u Hrvatskoj se mora urušiti da bi se moglo od nekud konkretno započeti, jer trenutno mi nismo ništa drugo doli obična feudo-kolonija, mi smo jedna obična kapitalistička latifundija bez oveće šanse da iziđemo ispod okrilja našeg dobrovoljnog vazalstva.

Kako komentiraš činjenicu da referendumi Željke Markić prolaze dalje?!

Referendum Željke Markić zapravo je balvan revolucija. Željka Markić cilja na najniže strasti, a tu su dominantni čisti nacionalistički porivi, a nacionalistički poriv učestalo se ispoljava kada je neka zemlja u financijskoj krizi, ekonomskom problemu. To se dobro vidi u europskim, svjetskim okvirima, gdje opresija kapitalističkog sistema, na najnižoj socijalnoj razini gotovo uvijek porađa fašizam. I to je ono što se nama događa.

Zapravo, ona je obrnula duh referenduma. Imala je kompletnu zamjenu teza. U slučaju autoceste imamo referendum ‘za’ nešto, ‘za’ radništvo, dok je kod nje bilo ‘protiv’ određenih zajednica. Ona je ‘pokupila’ mase na ‘protiv’, a ovdje je riječ o nečemu ‘za’ nešto. Mase ‘protiv’ generalno su uvijek snažnije u svojoj strukturi, nego mase ‘za’, barem kada je riječ o masama u sredinama u kojima mi živimo. I to je ta razlika.

Kad spominješ sredine, da se vratimo u Šibenik. Naime, nedavno su dva apsolutno različita društva, ne znajući jedni za druge, imala potpuno isti komentar na eventualno održavanje tzv. gay parade u Šibeniku. Komentirali su da Šibenčani ni u kojem smislu ne bi reagirali na dotičnu paradu, dakle, definitivno ne bi bilo izgreda. Eventualno bi sjedili na rivi, ispijali kavu i međusobno se nabacivali komentarima na sudionike, no teško da bi se kritična masa pridružila povorci. Koje je tvoje viđenje šibensko društva, šibenskog stanja uma?

Teško mi je dati točan odgovor na to pitanje jer je hipotetski. Ali, pazi, u gradu u kojem je moguć Fališ bez posebne protekcije, zaštite, definitivno su moguće i neke druge stvari. U skladu s tim, mogao bi tvrditi da na gay parada nitko ne bi negativno napadački reagirao, jer Šibenik, pokazuje se, ipak ima jednu specifičnu dušu. Možda je to subjektivno jer je to moj grad, ali svakako ima jednu osobitu širinu. Posjećenost Fališa obe godine o tom puno govori. Taj humaniji i intelektualno nadmoćniji Šibenik neupitno postoji, samo se u ovom trenutku nažalost najbolje ne uočava. Npr., sebe sam u više navrata zatekao u razgovoru s ljudima koje bi se inače diskvalificiralo po profesijama koje rade, dakle, sa škovacinima, s ljudima koji skupljanju boce, s ljudima na gradilištu. Tu se dobije velik presjek društvenog komentara gdje shvatiš da su to ljudi koji su definitivno upućeni u stanje stvari. To su ljudi koji odlaze na kulturna zbivanja, u knjižnicu, u kino i to mnogo češće nego neki intelektualci koji se izdaju za društvene bellezze.

Ne mogu govoriti generalno za npr. Istru i Kvarner. Kad kažem Istru i Kvarner, od gradova mislim na Rijeku i Pulu. Iz mog iskustva, to je definitivno drugačija perspektiva jer oni posjeduju taj duh, ali ima je i ovaj grad, samo je s vremenom zatomljena jer je obruč… Taj sumanuti obruč primitivizma je dobrano stisnut pa ti ljudi, na neki način, ne reagiraju jer im se jednostavno ne da stalno udarati glavnom o’ zid. No ja mislim da treba tuči glavnom po tim zidovima.

SKUPLJANJE POTPISA U ŠIBENIKU

Znači li to da su škovacini, skupljači boca i zidari oni pojedinci koji izlaze na referendum?

Dobro, u slučaju škovacina ograničavam se na tog jednog škovacina s kojim sam pričao, da ga ne imenujem. U svakom slučaju, on je pokazao veću razinu kritičke svijesti nego što sam je zatekao u 95 posto slučajeva kroz svoje akademsko obrazovanje. Međutim, kad taj i takav radnik primjerice izađe na referendum, on je u startu demotiviran kao što je demotivirano i kompletno radništvo u Hrvatskoj jer kad su vam prava sasječena u korijenu i godinama ste ponižavani i vaš rad obezvrjeđivan nije vam lako. A sad još imamo i definiciju djelatnika. Više nije radnik nego djelatnik. Što je to!? Što je to djelatnik!? Tu treba podvući crtu, redefinirat pojam, jer djelatnik zvuči kao proizvod na policama trgovačkog centra, dok radnik je ipak nešto što poima stvaranje. Poima suštinu. A taj je koncept danas gotovo zatrt. I zbog toga su takvi ljudi počesto bezvoljni, jer nije ubijen jedan pojam, nego on kao osoba koja stvara. Ako uzmemo škovacina kao paradigmu radništva, jasno mi je zašto su ljudi demotivirani, ali ja sam mlađi pa valjda to još dobro podnosim.

Kako je organizirano prikupljanje potpisa u Šibeniku?

Prikupljat će se na tri ili četiri mjesta kao i na svakom dosadašnjem referendumu. Kroz petnaest dana sudjelovat će ljudi iz Sindikata hrvatskih autocesta i volonteri koji su dali svoje slobodno vrijeme. To je isto zanimljiva stvar.
Oni koji imaju želje volontirati su ljudi koji inače rade te u svoje slobodno vrijeme volontiraju, a one koji imaju mnogo slobodnog vremena jednostavno nije briga. To je dobar pokazatelj društvenog konteksta u kojem živimo. Dakle, onaj tko ne radi je totalno demotiviran umjesto da se baš pokuša izboriti za barem mali dio svog slobodnog prostora. Takvi to jednostavno puste. Mislim, ne prozivam nikog. Jasno je meni to, i sam sam bio u toj poziciji. No, za to treba iskorak volje. Ponekad nadnaravne. Jedino tako se stvari mogu mijenjati.

Pazi, ja ne mislim da će ovaj referendum imati ikakva utjecaja na odluku o prodaji, međutim to nije ovdje poanta. Poanta je da se podrže ljudi. Treba izići na referendum ne zbog politike, već zbog ono malo ljudskosti koje se u ovakvim stvarima može još uvijek naći.

 

(Opširniji intervju s Brankom Sekulićem s osvrtom na pitanja crkve, institucije, društvo možete pročitati u idućem broju Šibenskog tjednika koji izlazi iduću srijedu)

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.