Djecu s autizmom treba razumjeti, a o poremećaju educirati!

Tolerantnima nas ne čini prihvaćanje istog i poznatog, već drugačijeg i nepoznatog. Kada bismo se vodili samo ovim pravilom, Šibenik bi, kad bi se podvukla crta, ispao iznimno netolerantan grad. O tome svjedoči niz društvenih primjera, ali prije svega obrazac ponašanja prema pojedincima koji su iz različitih medicinskih razloga ‘drugačiji’. Među skupinu drugačijih pojedinaca spadaju i ljudi s dijagnozom  autizma. Kako se prema njima odnosi društvo? U nizu primjera  s nerazumijevanjem, neuvažavanjem i nepoštovanjem. Najteže je roditeljima djece s autizmom čija su nastojanja da svoje dijete uklope u zajednicu na društveno prihvatljiv način dodatno nagrižena činjenicom da pri tome u Šibeniku nemaju baš nikakvu formalnu pomoć.

U Krešimirovom gradu danas ne postoji niti jedna ustanova koja je specijalizirana za rad s djecom s autizmom, a koja bi istodobno bila savjetodavna za roditelje, te edukativna za širu javnost. No, uskoro će se osnovati udruga koja bi okupila roditelje mališana s poremećajem autizma i, sasvim sigurno, postati jedino uporište roditelja izmučenih propisima, sustavom, dijagnozama, liječenjima i svime ostalim što nužno prati autizam. Inicijativu za osnutak udruge pokrenula je Nina Knežević, majka šestogodišnjeg Jakova, djeteta s autizmom.

Prolazeći kroz zavrzlamu koju joj je ‘servirao’ sustav, ali suočivši se istodobno s potpuno konzervativnom i neinformiranom javnošću, Nina je odlučila preuzeti inicijativu, te pomoći svim roditeljima čiji mališani imaju istu dijagnozu kako se ne bi zapleli u iste probleme kao i ona. Kontaktirala je predsjednicu Udruge za autizam Hrvatske i sve roditelje s područja Šibenika i krenula u akciju. Udruga bi uskoro trebala i formalno početi s radom, no mnogo je trebalo dok se Nina nije suočila sa surovom stvarnošću i shvatila da joj, ukoliko to ne bude učinila sama, priskočiti u pomoć – neće nitko.

NEMA PODRŠKE

– Prvi susret sa spoznajom da vam dijete ima autizam je strašan sam po sebi, a još strašniji kada nemate nijednu ustanovu, službu ili makar ured koji bi vam čitavu tu situaciju olakšao. Nakon što se javite Centru za socijalnu skrb, te eventualno pomoć potražite u Centru za odgoj i obrazovanje na Šubićevcu vi ste, naprosto, prepušteni sami sebi. Koje liječnike trebate kontaktirati, koju kliniku, po kakvim pravilima trebate odgajati svoje dijete, pripremati ga za svijet oko sebe, to vam danas u Šibeniku na jednom mjestu nema tko reći – pojašnjava Nina. Kako je izostala edukacija roditelja i sustavna organizirana pomoć, tako je, nažalost izostala i prevencija. Zbog toga nije rijetkost da se roditeljima djece s dijagnozom autizma događaju prilično neugodne stvari, koje, da stvar bude gora, mogu imati jako nepovoljan utjecaj na razvoj samog djeteta.

– Autizam je kod nas još uvijek tabu tema. Šira javnost ne razumije da su djeca s tim evidentiranim poremećajem samo malo drugačija, te da im, umjesto osude, treba razumijevanje i podrška. Zbog toga ljudi često reagiraju krivo, umjesto da dijete podrže u nekim njegovim raspoloženjima, svojom reakcijom ga prepadnu i uzrokuju štetu – navodi Nina. Autizam ima širok spektar poremećaja, no u pravilu glavne karakteristike su vrlo slaba socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni interesi i ponavljajuće ponašanje (sklonost rutinama).

– Kretnje bez svrhe poput lupkanja rukama, vrtnja glavom, ljuljanje tijelom, njihovo kompulzivno ponašanje i sklonost malim ritualima izvana izgledaju jako čudno, no sve to dio je njihovog specifičnog reda. Poremetite li taj red, poremetili ste i njih. Upravo zato bih voljela da se u javnosti što više priča o ovom poremećaju, da šira zajednica bude svjesna problema koji se može prouzročiti zbog jedne krive ili ružne reakcije, te da društvo shvati da su ti naši hrabri mali ljudi zapravo isti kao i svi ostali, samo što svijet vide na nešto drugačiji, nekonvencionalan način. Na moju veliku sreću, moja bliža zajednica doista je osjetljiva i puna razumijevanja, ali uvijek ima ružnih primjera koje, nažalost, ne možete izbjeći – napominje Nina.

Da je implementacija djece s posebnim potrebama u širu društvenu zajednicu, uz senzibiliziranje javnosti o njihovim potrebama ključan faktor koji vodi to tolerancije svjesni su u OŠ Juraj Dalmatinac u Šibeniku.

POSEBNO ODJELJENJE

U toj je ustanovi, naime, već 12 godina organiziran specijalan razredni odjel već. Njega pohađaju djeca od prvog do osmog razreda s blažim oblicima mentalne retardacije i ostalim poremećajima koji bi zahtijevali poseban program. Sva ta djeca, napominje školska pedagoginja Zorana Vrbičić, upisuju matične razrede, no neke predmete koje inače ne bi mogli pratiti, obrađuju u posebnim odjeljenjima.

– Pojam autizma iznimno je širok i kod svakog se pojedinca manifestira na drugačiji način, kod nekog kroz govor, nekog drugog kroz motoriku ili čitav drugi niz poteškoća, stoga govorim načelno. Djeca s bilo kakvim oblikom poteškoća odgojne predmete prate sa svojim razredima, a u posebnom odjelu prate fiziku, kemiju i ostale predmete koje ne bi mogli razumjeti po normalnom programu. Zato im se kroz predmet koji se zove priroda i društvo pokušava praktično, pa tek onda teoretski, po posebno prilagođenom programu, pojasniti što je, primjerice, voda, od čega se sastoji i slično – napominje Vrbičić.

Osim s djecom kod koje je evidentiran poremećaj, kroz program OŠ Juraj Dalmatinac intenzivno se radi s roditeljima, socijalnim skupinama s kojima su ta djeca u doticaju, dok se samim mališanima pruža individualni defektološki tretman.

– Osnovni je cilj ovog našeg programa očuvati i osnažiti intelektualne sposobnosti kod djeteta s poteškoćama, osposobiti ga za daljnji život, ali i socijalizirati dijete za suživot s prijateljima koji nemaju poteškoće kao i on. Baš zato je važno sudjelovanje djeteta u matičnim razrednim zajednicama, kako za samo dijete, tako i za njegovu okolinu, njegove vršnjake koji će na ovaj način uvidjeti da hendikep nije razlog za izrugivanje – drži Vrbičić. Tijekom 12 godina, koliko djeluje posebno razredno odjeljenje, uglavnom se samo bilježe uspjesi – djeca s poteškoćama u pravilu nastavljaju srednjoškolsko školovanje i bivaju dobro prihvaćena u zajednici. Međutim, uvijek ima i rijetkih iznimaka.

ODBIJAJU RAZLIČITO

– Sve što je različito djeca ponekad odbijaju ili osuđuju. Takvo ponašanje nije prirodno, ali u praksi je postalo normalna stvar. Najveći problem je u tome što roditelji svojoj djeci ne pojašnjavaju o kakvim je poremećajima riječ, ne pokušavaju upozoriti da nedoličnom ponašanju prema takvoj djeci nema mjesta, da je ono može biti jako štetno. Okruženje treba pripremiti za takvo dijete, pojasniti svima, od roditelja do obitelji, prijatelja i dalje, da su ta djeca kao i sva druga, samo što imaju drugačije potrebe, ili u nekim slučajevima čak i mnogo veću nadarenost za neke stvari od prosjeka – navodi psihologinja.

Nažalost, danas u Šibeniku ne postoji nitko tko bi na takav edukativan način sustavno djelovao na javnost. U Šibeniku ne postoji specijalizirana ustanova koja bi pružala pomoć od stručne i konkretne do savjetodavne, nema dječjih psihijatara, oskudni smo s kliničkim psiholozima. Može se, kaže Vrbičić, zatražiti i privatna psihološka pomoć, no to sve košta, a roditelji uglavnom zbog lijekova i terapija koje plaćaju nemaju za namirivanje dodatnih troškova.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.