Koliko se poimanje proslave Božića promijenilo u posljednjih dvadesetak godina, prema vašem iskustvu?
Slavljenje Božića kao javnog i društvenog događajaočito semijenja, i to u istom pravcu u kojem se samo društvo mijenja. Te su promjene prilično složene i nije ih jednostavno izreći. Međutim,može se kazati da je slavlje Božića jedan od barometara tih promjena. Danas je to vrlo upečatljiv i slojevit društveni događaj koji se odražava na cjelokupni život našeg društva. Danas sve više imam potrebu govoriti o dva Božića. Prvi je ovaj kojeg susrećemo u javnosti svuda oko sebe. On je već prilično podlegao potrošačkoj i zabavnjačkoj kulturi. Sve više je tu ‘djeda božićnjaka’, zvončića, svjetlucavih jelki, crvenih kapica i čizmica, poziva na kupovinu i zabavu, a sve manje izvornih božićnih prizora: jaslica, slamice, Betlehema i svete obitelji.
A drugi je vjernički Božić – uzvišeno otajstvo vjere koje pred nas stavlja neshvatljivu tajnu Božje ljubavi. Bog dolazi među nas, postaje kao mi da bismo mi postali kao on. Sv. Toma Akvinski doslovno veli: ‘Jedinorođeni Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga božanstva, uzeo je našu narav da bi, postavši čovjekom, ljude učinio bogovima.’Ovaj Božić je otajstveni događaj, uvijek isti i uvijek nov, nama nikad do kraja shvatljiv.
Ta dva slavlja se isprepliću, ponekad se dobro nadopunjavaju, ali, čini mi se, sve više i sudaraju. Primjer za to je pojava da već s početkom prosinca, dakle početkom adventa, započinje sav taj komercijalni božićni šušur, ukrasi, reklame za kupovinu, domjenci i sl. Time se prilično opterećuje vrijeme došašća, koje nas treba duhovno pripraviti za Božić. Znam zato govoriti vjernicima da se moramo otimati toj sveprisutnoj komercijalizaciji Božića.
Koje su se vrijednosti među nama izgubile?
Izgubio se najprije osjećaj za sveto, stav šutnje i strahopoštovanja pred otajstvom Božića.Današnji čovjek ne voli tajnu, ne voli poniznost. Previše je zaokupljen vremenitim dobrima. Zato sve više bježi od Božića kao događaja vjere. Ne shvaćamoga ozbiljno.Umjesto da se Božiću, Bogu u jaslicama, klanjamo, mi smo ga sveli na ‘božić’, na nešto ljudsko, svakodnevno, čak i banalno. Pretvorili smo ga u brand. Važno postaje što više kupiti, što glamuroznije slaviti, što bolje se opustiti i zabaviti. Slavlje postaje samo sebi svrha, bez sadržaja. I ne mogu se oteti dojmu kako je takav ‘božić’ postao zamoran, barem za mene. U čovjeku budi velika očekivanja, a na kraju ga ostavi prazna. Nije čudo da se sve više spominje blagdanska depresija. To je jako znakovito. Naša kultura zbilja postaje u sebi puna proturječja, i to se na Božić tako jasno vidi. Slavimo Božić, a tako se svojski trudimo onaj njegov pravi nutarnji sadržaj zanemariti, čak i ukloniti iz javnosti. Već se u pojedinim zemljama s našom kršćanskom tradicijom događaju inicijative da se blagdanu Božića da neko drugo neutralno(!) ime.
Koliko kao društvo možemo utjecati na promjenu stanja svijesti među ljudima?
Možemo puno, daleko više nego to činimo. Ali, ja bih radije govorio o obnovi. Promjena se može vrlo različito shvaćati. Obnova je ozbiljnija riječ. Ona ide zatim da se ponovno otkrije ono što je bit i temelj društva tese iznova vrednuje. Prvi korak svake obnove polazi od ozbiljnog suočavanja s pogreškama i njihovim uzrocima, a s ciljem da ih se ukloni, ili barem umanji. Mi to u Crkvi nazivamo obraćenjem koje nužno uključuje ispit savjesti.Treba otkriti gdje se dogodio lom, gdje smo se iznevjerili istini i pravdi. To je bolan i neugodan proces. Nije čudo da ga ljudi vole izbjegavati. Nama se upravo to događa. I tu se vidi opet jedan apsurd. Pogledajmo samo tzv. javne rasprave o važnim društvenim pitanjima, kao što je nedavni referendum o ustavnoj definiciji braka. Tu ima svega više od ozbiljnih rasprava o meritumu pitanja – galame, podmetanja, izvrtanja, etiketiranja, neutemeljenih optužbi… Imam dojam da mnogima uopće nije stalo do prave istine. Tako je i sa sveprisutnom krizom. Bez obzira što se o njoj jako puno govori i piše, držim da kao društvo još toga nismo pravo svjesni. Naime, još uvijek nema istinskog htijenja da se krene u proces obnove. Doživjeti krizu i otkriti njezine stvarne uzroke nije isto. Svi mi doživljavamo krizu, ćutimo njezine posljedice, ali malo nas zbilja shvaća gdje je pravi uzrok. U našem društvu nedostaje iskrene komunikacije. A nedostatak iskrene komunikacije upućuje na nedostatak volje i htijenja da se mijenjamo. Svatko misli kako se netko drugi treba mijenjati. Postali smo duhovno površni i strašno licemjerni.
Što biste poručili Šibenčanima u vrijeme kada obilježavamo blagdan Božića?
Božić je otajstvo koje se ne može potpuno razumjeti. Pred treba njim dati šansu vjeri. Pozivam te, dragi čovječe, dobri i pošteni, zastani malo, barem za trenutak se otmiovoj buci i vrevi kojom smo svi zahvaćeni, tom prenapornom ritmu života koji nas otima samima sebi, i posveti malo vremena svojoj duši. Duboko u sebi, u svojoj savjesti otkrij tragove ljubavi i istine koje je Stvoritelj u svakom od nas ostavio. Slijedi ih i otkrit ćeš kako je zbilja dobro i lijepo biti čovjek. Bog je upravo zato došao među nas, sam postao čovjekom, da nam to pokaže.
Koliko se tovidi prema broju Šibenčana koji posjećuju, primjerice, polnoćke, ili jednostavno svete mise?
Božić je svakako jedan od onih dana kada će zbilja veliki broj vjernika poći u crkve. I vjerujem da je to još uvijek mnogima važan sadržaj slavljenja Božića. S kakvim uvjerenjem to ljudi čine i koliko odlazak svakome znači teško je reći. To je sasvim individualno. Ima ih podosta onih kojima je to jedini dan kada će to učiniti. Oni se zasad s time zadovoljavaju. Ali čini mi se da se oko Božića događa nešto što nije vidljivo naizvan, ali mi to svećenici možemo doživjeti dok ispovijedamo u ove predbožićne dane. Primjećujem da ima sve više onih koji su nakon nekog vremena udaljenosti od Crkve, molitve i svete mise, počeli uviđati kako time puno gube, gube orijentaciju i sigurnost potrebnu za život, a koju im samo vjera može dati. Neobično me veseli da su ljudima postale jako drage mise zornice koje se slave svakodnevno rano ujutro po crkvama u dane došašća. To je onaj vjernički pristup Božiću koji je prilično skriven javnosti. Valja također spomenuti, tomu sam posebno bio svjedok dok sam bio ravnatelj našeg Caritasa, da u našim ljudima zbilja ima još puno plemenitosti i osjećaja za druge. U ove božićne dane u prostorima Caritasa je zbilja živo i radosno.
Kako vidite novog papu Franju i njegove reforme?
Papa Franjo vrlo je privlačan u svojoj jednostavnosti. Sve nas je osvojio svojom neposrednošću i iskrenošću. Ovih dana je objavljeno da je broj hodočasnika koji dolaze u Vatikan da ga slušaju višestruko porastao. Drago mi je da ga ljudi vole slušati i da u njemu vide pravog evanđeoskog ‘dobrog pastira koji se brine za svoje stado’. Očito da je ‘pogodio u žicu’. Vjerujem da je ta silna pažnja javnosti, koju papa privlači, dobar znak – znak da svijet treba riječ Crkve, bez obzira što tu istu Crkvu vrlo često sasvim krivo prosuđuje i nepravedno osuđuje. Papa govori jednostavno i svakom razumljivo. Ne libi se otvoreno govoriti niti o problemima unutar Crkve.
Što se tiče reformi, držim da je o njima još rano govoriti. Barem ne u onom smislu u kojem se to u javnosti često nagađa. Papa, to je očito, pokazuje nakanu da mijenja ono što uviđa da treba i može mijenjati. Radi vrlo osebujnog stila komunikacije s javnošću stječe se dojam da on čini veliki zaokret. Ja se s time ne bih potpuno složio. Vjerujem da nitko razborit ne misli kako je bilo kakvu ozbiljnu reformu moguće postići preko noći, samo promjenom određenih pravila ili struktura. To je iluzija u koju danas ljudi lako zapadnu, valjda previše zahvaćeni ovim brzim ritmom života. Postoji jedna uzrečica u Crkvi koja kaže: ‘Ecclesiasemperreformanda’, što će reći da se Crkva uvijek treba obnavljati (reformirati). U tom smislu obnova Crkve je trajni zadatak svakog pape. To se s pravom se očekuje i od pape Franje. Dobru inspiraciju može pronaći upravo u svojim prethodnicima. I ja tu vidim jasan kontinuitet. Držim da je upravo papa Benedikt XVI., koji je jako duboko proniknuo u goruće poteškoće suvremenog društva i pokazao kako Crkva na njih ima odgovor, uvelike stvorio pozitivno ozračje za obnovu Crkve koju papa Franjo svojim djelovanjem potiče. I zato, koliko god on bio po stilu drugačiji od svog prethodnika, ja tu vidim vrlo očit kontinuitet.
Što mislite da li je vjera u krizi, i u Hrvatskoj i u svijetu?
Kriza vjere je trajno stanje svakog ozbiljnog vjernika, kao i vjerničke zajednice. Bez iskustva krize, nema jake vjere. Ako bi netko nijekao da je u krizi, ja bih posumnjao u ozbiljnost njegova pristupa vjeri. Naravno, kriza nije uvijek jednako duboka i teška. Današnja kriza vjere je svakako vrlo ozbiljna. Ozbiljnija nego mnoge druge. I ne razlikuje se ona previše u Hrvatskoj od one u svijetu. Naš razvijeni svijet prilično se ujednačio u mentalitetu ljudi. Zavladao je potrošački mentalitet, koji se previše usredotočuje na ovaj zemaljski, vremeniti život. Taj mentalitet prenosi se na vjeru. Ljudi tako i u duhovnim potrebama traže kratka i brza rješenja, nekakvu ‘fast-food-duhovnost’. A to je nužno površno. Kriza vjere je zapravo odgovor na takav mentalitet, na krivi odnos prema životu. Zato u krizi treba gledati šansu. Držim da je ova kriza, baš zato što je duboka i ozbiljna, jedna od onih iz koje se može roditi vrlo vrijedno novo iskustvo života za cijelo društvo, ukoliko joj se ozbiljno pristupa. A može stvoriti velike frustracije, unazaditi nas, ukoliko joj ne posvetimo dovoljno pažnje i na pravi način.
