DRAMATIČNA ISPOVIJEST: Moja se sestra 18 godina bori s anoreksijom!

U Hrvatskoj nema ustanove za liječenje poremećaja u prehrani. Nema niti točnog podatka koliko je oboljelih od posljedica anoreksije ili bulimije. Zna se samo kako su najčešće žrtve ove opake bolesti žene u dobi od 10 do 35 godina, no nisu je pošteđeni niti muškarci. S anoreksijom i bulimijom bore se i Šibenčanke. No, rijetke su one koje to žele priznati, a kamoli sa svojom patnjom izaći u javnost. Redakciji Šibenskog portala obratile su se dvije hrabre žene čija imena, unatoč njihovom pristanku za objavom svih podataka, radi osobne zaštite i ljudskog digniteta nećemo objaviti. Nazvat ćemo ih Anom i Lucijom. Ana, naime, ima 33 godine i već se 18 godina bori s anoreksijom. Lucija je njezina dvije godine starija sestra koja je pakao Anine bolesti, kao i cijela obitelj, prošla zajedno s njom.

Ovo je Lucijina i Anina priča.

‘Zovem se Lucija. Iz Šibenika sam. Dugo mi je trebalo da se odlučim napisati ovo… Moja sestra Ana već se dugih 18 godina bori s mučnom i podmuklom, prikrivenom i opasnom bolesti koju doktori nazivaju anoreksija – anorexia nervosa…Ja bih je nazvala bolest duše. Moja sestra, liječi se od svoje trinaeste godine – od anoreksije:  Vinogradska bolnica, Rebro tri puta, komuna Cenacolo…Sad se nalazi mjesec dana u psihijatrijskoj bolnici na Rabu. Međutim, promjena u njenom stanju nema. Vratit ću se u prošlost, prije točno 18 godina da vam predočim kako je to sve počelo.

ANOREXIA NERVOSA

Ana je bila sasvim obično dijete, normalna i bezbrižna djevojčica, mada nekako plaha i obzirna, prebrižna prema drugim ljudima…Zadovoljstva drugih bila su joj ispred vlastitih. Nekako, činilo mi se da je sretna ako je svijet oko nje zadovoljno nasmiješen. Još jedna njena karakteristika bila je -odgovornost. Kao djevojčica bila je lojalna i odgovorna, na takav način koji je neshvatljiv i jednoj zreloj, odrasloj osobi. Ali, bila je uvijek nasmijana i sretna. Dok nije ta okrutna bolest pokucala na naša vrata! Ana je negdje s 13 godina počela pratiti modu i čitati časopise o zdravlju. Počela je držati nekakve lagane dijete, paziti na ono što jede, ići na tjelovježbu…Ništa neobično za jednu djevojčicu u ranom pubertetu jer i sama sam imala takvu životnu fazu. Rekla bih da je to faza istraživanja i preispitivanja svoga tijela…

Ana je tada imala normalnih 58 kilograma i bila jedna sasvim obična djevojka. Međutim, malo pomalo svi smo u obitelji počeli primjećivati da su hrana i kilogrami svaki dan sve više okupirali njenu pažnju, na neki čudan i stran način. Počeli smo s njom svakodnevno razgovarati o tome, o njenom problemu. Ali svakim našim pristupom, ona nas je sve više odbijala, uvidjeli smo da je ogromno njeno nezadovoljstvo sobom samom, njenim tijelom, kilogramima, sve više i više to je prerastalo u nešto što nismo mogli razumjeti, što nam je bilo nenormalno. Već tada počela je imati potpuno iskrivljenu percepciju sebe same -da je debela, da je ružna…Što smo se u obitelji više trudili da joj pomognemo, da joj damo svoju ljubav i pobijedimo tu bolest, ona se sve više udaljavala…Smatrala je da je ne razumijemo i ne želimo joj pomoći.

BOLEST KRENULA TIHO

Bolest je krenula tiho, ali je nakon par mjeseci kao uragan potpuno ovladala njenom psihom, dušom i tijelom! Počela je jesti kao ptičica, njeni su obroci bili mizerni, bez soli, bez ikakvih masnoća. Inzistirala je da sama sebi kuha ručak i večeru, počela je bjesomučno vježbati, šetati ujutro, popodne, navečer, sve u cilju što bržeg trošenja kalorija. Čitala je knjige o nutricionizmu, zdravoj hrani. Satima je zbrajala kalorije i…konstantno i uporno se vagala! Postala je rob svoga tijela, a mi smo to bespomoćni gledali i patili. Borili smo se, da, jesmo, ali kao da smo se borili s nekom nevidljivom zvijeri u njoj koja ju je vodila do ruba. Bilo je puno laži i prikrivanja s njene strane;  da je jela u školi, kod prijateljice…Kako dokazati istinu i pomoći? Kako?

Bilo je puno suza i grubih riječi, pokušaja, prisile, ljubavi, preklinjanja, cijela obitelj pokušala joj je pomoći, majka i otac bili su očajni. Možete li zamisliti očaj moje majke u kojoj je rasla devet mjeseci, koja ju je donijela na ovaj svijet, očaj majke koja gleda svoje dijete kako pati, propada, nestaje, a ne može mu pomoći!

SPALA NA 42 KILOGRAMA

nji-2

Depresija, tuga, nevjerica, šok, osjećaj potpune nemoći, konstantna borba, uvijek borba…bez pomaka, bez rezultata. Nevidljiva je zvijer uvijek bila jača od svih naših pokušaja, ljubavi. I potpuno je zavladala svima. Uvijek jača, brža…Naše su borbe bile pokušaji, naši su pokušaji bili porazi.

A ona je svakim danom sve više propadala, gubila na kilaži. Nestajala. Dok nije spala na 42 kilograma. Tada je prvi put priznala da ima problem. Hitno je hospitalizirana u KBC Rebro u Zagrebu gdje se liječila dva mjeseca na odjelu psihijatrije. Otad su počele mučne godine borbe , suza, obećanja da će normalno živjeti i učiniti sve da ozdravi uz našu bezuvjetnu ljubav i podršku.

Udala se sa 19 godina, rodila sa 22 godine. U trudnoći se nadebljala devet kilograma. Izgledala je sretna, izgledalo je kao da je bolest nestala. Porod je protekao normalno, rodila je zdravo dijete. Izgledalo je kao da je bolest nestala…Tako je izgledalo, no nakon dvije godine opet je stigla do ruba.

UDRUGA ZA OBOLJELE U ŠIBENIKU

U fazama oporavka posjećivala je brojne psihijatre i psihologe…Sve su je te terapije i liječenja samo dodatno zakopavale, uništavale njeno samopouzdanje. Njezin je strah od života, bolesti, kilograma samo rastao. Pomoći nije bilo. Pitam se nakon svega što je prošla je li moguće da u Hrvatskoj ne postoji bilo kakva ustanova koja bi se bavila problemima poremećaja prehrane, uzrocima nastanka te teške bolesti, njenim liječenjem…Anina je velika želja, a i moja osnivanje udruge za osobe oboljele od poremećaja prehrane u Šibeniku jer vidimo i susrećemo velik broj djevojaka i žena oboljelih od anoreksije i bulimije.

Kod ove je bolesti najveći problem što je kod oboljelih prisutan osjećaj srama i emotivne zatvorenosti. Teško se dopire do njih, ne dopuštaju pristup u njihov zatvoreni svijet. Svaki pokušaj pomoći doživljavaju kao napad, svaku brigu kao dokaz svoje nemoći i slabosti.

Svaki je sat, svaki dan konstantna borba bez kraja. Ako se stanje popravi, što se, obično, smatra dobitkom kojeg kilograma, to traje kratko i opet se sve vrati na početak. Dakle, lijekovi i terapija koja im se daje nije ono što ih liječi. Ustvari, uništava ih još više. Onaj njihov unutarnji svijet nitko ne vidi, ne shvaća i, što je najgore, nitko do njega ne može doprijeti da bi im se pomoglo. Te su žene zaključane u svoju tamu iz koje ne vide izlaz. Ako netko ima bilo kakav savjet, prijedlog, informaciju koja bi mogla pomoći u liječenju ove bolesti, neka se slobodno javi na adresu urednik@sibenskiportal.hr Možda ćemo zajedno lakše pronaći rješenje.

Pošto je anoreksija nazvana ‘bolest duše’, pitam vas jesu li duša i psiha isto, tj. može li se duša liječiti antidepresivima koji služe u svrhu psihološkog liječenja?’, zaključuje Lucija svoju potresnu priču.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.