Najavljeno je poskupljenje karata brodskih linija, što je izazvalo negodovanje među svim stanovnicima otoka, pa tako i šibenskih. Možete li na početku, iz pozicije predsjednika Mjesnog odbora Žirja kazati što će to značiti na otočane?
Prva najava o poskupljenju bila je puno dramatičnija. Najprije su najavili poskupljenje od sto do čak 300 posto. No, kada su vidjeli reakciju otočana, na koncu su to srezali te će karta za otočane poskupjeti jednu do dvije kune. To, da se razumijemo, nije mnogo, ali time ne idemo u dobrom smjeru. Otočani već dugo upozoravaju kako karte treba beneficirati, odnosno subvencionirati, kako treba razvijati gospodarstvo.Nebriga prema otocima kulminirala je posljednjih nekoliko godina, a država ne pokazuje baš nikakvu volju da taj problem riješi. Nije nikakav problem povisiti otočanima cijenu prijevoza za jednu kunu, niti će se država time obogatiti niti ćemo mi propasti, no općenito strategija razvoja otoka nije adekvatno izrađena.
PREKO LEĐA GRAĐANA
Kažete kako to nije veliki iznos, no je li korektno da jedna državna Agencija za obalni linijski promet svoje financijske probleme liječi preko leđa otočana?
Apsolutno nije. Agencija je ove godine u minusu 35 milijuna kuna i pokušavaju to naplatiti preko otočana i to u sezoni. Dakle, u vrijeme kada bi otočani trebali zaraditi neku kunu od turizma i ljetnih aktivnosti, sada i to treba ukidati i uzeti sve što ti ljudi zarade.Uvijek pričamo o revitalizaciji i naseljavanju otoka, no ovom politikom dobivamo upravo suprotno – nerevitalizaciju i raseljavanje. Sve ide u smjeru da se u vrlo skoroj budućnosti nas primora da prodamo svoju djedovinu i odselimo jer će nam život na otocima postati toliko skup da nećemo moći opstati.
Kada govorimo o revitalizaciji otoka, koliko je ona izražena na šibenskim otocima?
Reći ću vam samo jednu činjenicu – na šibenskim otocima prosjek životne dobi stanovnika je 65 godina, dok je na drugim hrvatskim otocima taj prosjek 44 godine. Znači, mi smo daleko ispred svih po negativnim trendovima. Šibenski su otoci sustavno uništavani godinama, počevši od svih plovila koja dobivamo posljednjih 20 godina, do ulaganja koja su toliko minorna, da su zanemariva. To što nam se uredi stotinjak metara mula ili nam se dovedu minimalne investicije tek tako, da nam se baci prašina u oči, otočanima ne može pomoći. Nama je prekipjelo. Tražimo se da razvoj otoka počne provoditi sustavno, da se napravi snažna gospodarska i demografska revitalizacija koja će biti mnogo jača od dosadašnjeg modela ulaganja. Onog s investicijama od tri tisuće kuna koje bi trebale oživjeti otoke.
Imate li konkretne brojke o depopulaciji na otocima?
Podaci su poražavajući. Prije drugog svjetskog rata na otocima šibenskog arhipelaga živjelo je preko osam tisuća stanovnika. U ovom trenutku na šibenskim otocima prijavljeno je 700 ljudi, s tim da ih na njima doista živi 300 ili 400 i to starije životne dobi. Pitate se zašto? Jer su rijetki oni koji mogu pronaći posao na otocima i moraju živjeti negdje gdje mogu raditi i zaraditi. Podatak da smo u vrijeme prije Drugog svjetskog rata samo na otoku Žirju imali 4800 komada živuće stoike, a da danas na otoku ima nekoliko kokoši, puno govori o situaciji. Činjenica da smo imali bogatu župu, a danas imamo crkvu koja nema krova, činjenica da se već 15 mjeseci molimo uokolo kako bi se sanirao krov tog povijesnog sakralnog objekta,napravljenog 1480. godine, a posvećenog 1909., govori sama po sebi. U 21. stoljeću na Žirju nemamo gdje kupiti kruha na otoku, ne zato što netko ne bi želio na Žirju otvoriti dućan, već zato što poduzetnik ne može pronaći računicu! Dnevno proda sto štruca kruga po šest kuna, što je 600 kuna, a prijevoz brodom do otoka plaća 400. Tu se nitko ne može naći. Sve to je poražavajuće.
Čija je to krivica?
Da je moja, kazao bih otvoreno kako je problem u Mjesnom odboru i ponudio bih ostavke svih nas na funkcije u tom tijelu, ali to nije tako. Svi smo na Žirju stalno, obilazimo Grad, Županiju, pišemo dopise ministarstvima, Biskupiji, nje znam više gdje se nismo obratili za dobrobit otoka.
Do danas nema koncesionara za brzobrodsku liniju od Šibenika do Kaprija i Žirje. Ta agonija traje već tri godine. Zanima me mislite li vi, kao otočanin, član Otočnog sabora i predsjednik Mjesnog odbora Žirja da je normalno u jednoj državi da se tri godine bira jedan brod za jednu liniju?
Da nije tragično bilo bi smiješno, kao MontyPhyton. Više je tu problema. Mi u Hrvatskoj nemamo broda koji odgovara propisima natječaja. Kupnja takvog broda sadašnjim brodarima je preskupa, uzimajući u obzir da se ugovor sklapa samo na godinu dana, a da 2016. godine svi ugovori prestaju važiti jer se hrvatsko tržište mora osloboditi za sve zemlje članice Europske unije. Brodari su, stoga, skeptični prema trošku od nekoliko milijuna eura za novi broj. Inače, kada govorimo o ‘Plavom valu’, brodu koji trenutno vozi liniju Šibenik – Kaprije – Žirje, iako on ne zadovoljava uvjete natječaja, te ne postiže brzinu od 22, već tek od 13 milja, možemo kazati kako smo zadovoljni što uopće imamo i taj brod. Tijekom ove tri godine, samo jedan put za vrijeme velike nevere nije došao na Žirje. Govorili smo mnogo protiv ‘Plavog vala’ ali on bar vozi. Nakon tri godine, otočani su se pomirili s činjenicom da bolji brod nećemo dobiti te da smo zadovoljni što uopće imamo prijevoz do kuće.
Nije li apsurdno što su se kriteriji otočana do te mjere srozali da su spali na to – bar vozi? Umjesto da se stremi napretku?
To smo mi, i to je to. Pogotovo grad Šibenik i naša županija. Unatoč molbama kojima smo sve zasipali problem nije riješen. No, moram kazati kako po novom zakonu nijedan brod koji zadovolji uvjete natječaja neće moći voziti 22 milje do Žirja. Na snazi je zabrana glisiranja na udaljenosti manjoj od 300 metara od kopna, a ove se odredbe primjenjuju i na linijski promet. Budući da šibenski arhipelag ima najviše otočića na Jadranu, gotovo se nigdje ne može postići adekvatna udaljenost od otoka za razvijanje veće brzine, pa će novi brzi brod ploviti brzinom ‘Plavog vala’. A, na Žirju je postavljen veliki radar koji kontrolira brzinu i lokaciju i njemu se ne može pobjeći. Bude li brod vozio brže, kapetanu broda poslat će kaznu, pa mu neće pasti napamet do Žirja stizati tempom od sata vremena. Kazao sam, kao MontyPhyton.Tragično.
Dakle, borite se s vjetrenjačama?
Otprilike. Vidite sad apsurda – prije dvije godine naši su Žirjanci išli brati jagode u Norvešku, a onda je vlasnik jedne te farme došao u posjet njima na Žirje. Kada je vidio otok i šibenski arhipelag, on je u nevjerici stalno pitao jesmo li mi nesposobni ili je čitav svijet lud. Da oni iz ovog raja nebeskog odlaze u jednu hladnu pustu Norvešku zarađivati novac!
Valjda kad vam priroda dade sve, ne ponašate se poduzetnički, a kad nemate ništa stvarate čuda…
Ne znam radi li se o tome ili ne, ali je činjenica da se 20 godina nismo pomaknuli s mjesta kada je u pitanju razvoj otoka.
KONKRETNE MJERE ZA SPAS
Koje bi bile konkretne mjere koje otočani predlažu za revitalizaciju otoka?
To je toliko široka tema da ne bi stala u čitavu novinu. No, krenimo po nekim prioritetima, od elementarnog. Već godinama pišemo kako otočanima treba uvesti izvanrednu prugu samo za prijevoz goriva, materijala i svega ostaloga što se sada nagurava i šverca u salon na redovnim linijama, a po zakonu ne bi smjelo. Kada biste vidjeli kakve mi sve tramake poduzimamo kako bismo na otok dovezli kanistar goriva, plina ili ulja, ne biste vjerovali. To činimo svjesno, zakon kršimo svjesno, švercamo sve te derivate do otoka, postoji velika mogućnost da se dogodi tragedijaali nemamo drugog izbora. Gorivo nam treba, na otoku imamo automobile, traktore, radne strojeve koje treba natočiti gorivom. Prije smo imali jednu prostoriju na brodu, predviđenu za odlaganje maziva i opasnih tvari, u koju bismo ugurali sav opasan teret i zatvorili je, ali su nam zabranili i takav način prijevoza pa smo se prisiljeni snalaziti.
Samo da podvučemo i da se vratimo na priču o švercanju goriva – država koja pokušava uvesti reda u ovu zemlju vas otočane dovodi u situaciju da čitavo vrijeme radite u sivoj zoni, svjesno kršite zakon samo kako biste preživjeli?
To bi bila otprilike definicija. No iznio bih još veći zaključak – ta ista država, samo kako bi pokazala svoju silu, prati otočane. Pazite, nas domicile, čiji su preci s otoka po nalogu države prati policija i provjerava živimo li doista tamo, kao da od te države zbog života na otoku dobivamo milijune, kao da se kupamo u novcu, a privilegije su nam tolike da nas treba pratiti i provjeravati da se slučajno ne bismo protupravno obogatili. Država utvrđuje gdje živimo i spavamo! Ja sam jedan od tih koji su pod prismotrom 24 sata! U kojoj mi to državi živimo? Je li normalno da represivni aparat koji je plaćen i postoji da provodi red, svakoga dana troši deset tisuća kuna na gorivo za policijski brod kako bi dva policajca došla provjeriti gori li navečer svjetlo u mojoj kući na Žirju!? Utvrdili su, a za to imam kompletnu dokumentaciju, kako sam ljeti uglavnom na otoku, a zimi često putujem za Šibenik i zbog toga mi namjeravaju ukinuti prebivalište nas Žirju. Majka i otac su mi sa Žirja, predsjednik sam Mjesnog odbora u dva mandata, predsjednik sam Bodulskih pripetavanja, odrastao sam na tom otoku, i meni sad policija pokušava ukinuti prebivalište na njemu. A znaju da sam, uz sve navedeno otac dvoje djece koja moraju u školu, da sam dugogodišnji obrtnik s poslovanjem u Šibeniku, da sam usto još i uredan platiša Poreznoj upravi – e takvog treba kazniti. Duboko sam ponižen i razočaran kao čovjek i otočanin represivnim mjerama kojima sam trenutno obuhvaćen. To je žalosno i tragično. Na rješenje iz PU šibensko-kninske uputio sam žalbu. No nakon svih svojih nastojanja da pokrenem otok, nagrada mi je na kraju da me se makne s otoka. Istu nagradu dobit će još neki moji Žirjani, posljednji Mohikanci koji se bore sa sustavom uništenja jedne vrste koja se zove – otočani.
Da ne zalutamo u crne tonove, nastavimo sa zahtjevima otočana.
Tražimo da nam se riješi problem goriva. Tražimo povoljniju, a ne skuplju kartu, da ona bude subvencionirana, kako bi nam se dalo do znanja da je revitalizacija otoka interes države. Želimo da se donesu prostorni planovi kako bismo mogli planirati naš prostor, kako bismo, ako ništa drugo, tada makar mogli naplatiti investiciju u vjetroelektrane i solarne panele koje smo ugradili da bismo imali struju. Želimo da nam se dovede struja u uvale u kojima je nema, poput Mikavice, Tratinske i Pečenje, kako bismo mogli razmišljati o budućnosti. Želimo subvencioniranje poduzetnika s otoka. Ne samo da imaju kartu subvencioniranog otočanina, već da ih se oslobodi i PDV-a, makar na prvih nekoliko godina. Sam sam svjedok visokih troškova poduzetnika na Žirju i komplikacija u koje čovjek upada ako tamo želi raditi. Pripremam već neko vrijeme veliki projekt na otoku, no ukoliko se nešto ne promijeni, od njega ću jednostavno odustati.
Predlažete nekakav model poduzetničkog inkubatora na otocima?
Tako je. Ovdje možemo govoriti o svim otocima osim Brača, Hvara i Korčule. Svi ostali moraju biti obuhvaćeni strategijom razvoja koja će preko spomenutih mjera najprije oživjeti gospodarstvo, dakle turizam, ribarstvo i poljoprivredu, a sve ostalo će uslijediti samo.
Treba li tom planu pridodati i povećanje broja linija, te koliko su one manjkave?
U ovom trenutku od Agencije za pomorski promet ili ministarstva nemamo nikakav nagovještaj o eventualnom širenju broja linija. Dapače, izgubili smo dvije trajektne linije ponedjeljkom i subotom, a koliko čujem, sad se stvara neka shema prema kojoj bi se linije trebale još prorijediti. Tako da je teško pričati o proširenju. No, svjedoci smo svakog ljeta kada brod vozi više puta dnevno, kako su nam linije preduvjet za revitalizaciju. Dok god brodska linija ne bude funkcionirala kao autobusna, više puta na dan, dotad nećemo napraviti mnogo na povratku stanovnika na otoke. Sve je to moguće, treba samo napraviti shemu, vidjeti ima li koji manji brod koji bi funkcionirao između dva trajekta. Nažalost, otočane se više ne pita niti to, kad će voziti brod. Ranije smo sudjelovali na sastancima u Agenciji za obalni linijski prijevoz na temu broja linija, no sada nam se linija, čujem, premješta s petka na subotu, a nas nitko nije konzultirao.
ŠUPLJE TURISTIČKE PRIČE
Jeste li ikad računali, da Žirje ima sve one mjere koje ste nabrojali, ukinut PDV na poduzetništvo, redovne linije, trgovinu, vodu i struju, restorane, koliko bi jedan stanovnik Žirja godišnje zaradio više, odnosno koliko gubi jer nema sve te stvari?
Privodim kraju svoj projekt koji sam ranije spomenuto kako bih ga aplicirao na europske fondove i ljudi koji su konzultanti IPARD fonda posjetili su Žirje. Kada su vidjeli taj otok nisu vjerovali da je stanje takvo. Njihovo prvo pitanje bilo je bi li se otočani mogli udružiti, svatko iz svoje struke, ribari, poljoprivrednici, stočari, građevinari, turistički djelatnici. Kada sam kazao da je to moguće, ponudili su se napraviti kompletnu strategiju razvoja Žirja i ostalih šibenskih otoka kojom će se aplicirati na fondove. No, da odgovorim na vaše pitanje. Otočani su vrijedni ljudi, oni proizvode i rade, no to su sve male količine. Omogućiti im sve to što ste nabrojali, značilo bi otvoriti vrata povratku mladosti, poduzetnika, životu na otoke. U ovom trenutku, jer to nemamo, samo na Žirju gubimo minimalno 20 radnih mjesta. To bi značilo 20 mladih obitelji, desetak djece, otvorenje škole koja od ’80.-ih ne radi, vrtić, pa će doći trgovina i povući će se sve jedno za drugim. Zašto bismo izmišljali toplu vodu kada je model jasan, samo se treba potruditi i zapeti.
Čitavo vrijeme pričamo kako smo zemlja najljepših otoka na svijetu, njima se hvalimo i reklamiramo ih. Kada sve skupa sagledamo, te uvažimo stanje na našim otocima, je li ta priča malo šuplja?
definitivno je šuplja. Stalno se busamo, u svim turističkim katalozima su nam naši otoci. No što država ima od tih prelijepih otoka, a što mi imamo od države? Sve svjetske otočne zemlje, a putovao sam u mnoge, od života na otocima napravile su blagodat, oni koji žive na otocima su sretni i bogati ljudi. A mi koji živimo na otocima smo ‘sirotinja’.Priča o revitalizaciji otoka dosad je bila samo – priča uprazno. Što će biti dalje doista ne znam.
