Kako jedan kafić lako može postati stil života davno smo se uvjerili prateći s malih ekrana popularnu seriju kafić ‘Uzdravlje’, a ono što je ta birtija predstavljala bostonskoj ekipi, za nekolicinu Šibenčana bio je baldekinski kafić ‘Dvor’. Mjesto okupljanja, zabavljanja, druženja…A sada, ‘Dvor’ odlazi u povijest. Nakon 13 godina duge karijere početkom travnja ‘Dvor’ će, na žalost mnogih, staviti ključ u bravu. Vlasnicima je, naime, istekao najam, a najmodavka je odlučila u svom prostoru ugostiti malo drugačiju publiku. Priča se, naime, kako će se kafić pretvoriti u odvjetnički ured. Redovite mušterije ‘Dvora’, koje smo tamo i jutros zatekli, razočarenje ne skrivaju. Zatvara im se, žale nam se, njihov dnevni boravak, mjesto gdje su pili prvu jutarnju kavu, igrali na trešetu i briškulu, gradelavali, ćakulali, uživali u bevandi ili pivi (može i u množini) i jednostavno- družili se.
-Već dvije noći ne spavam, stvarno. ‘Dvor’ mi je bio kao dnevni boravak, ne mogu ni zamisliti da će se zatvoriti. Stalno sam ovdje dolazio i sada neman pojma di ću piti kavu – govori nam jedan Šibenčanin. ‘Dvor’ je bio među prvim kvartovskim kafićima u Šibeniku te, kada je prije 13 godina otvorio, nije mu trebalo dugo da privuče stalnu publiku. Intimna atmosfera, prekrasno dvorište s pogledom na glavnu šibensku prometnicu (taman da ste upućeni tko je u gradu, s kim i kamo ide), živica od bršljana ispod koje se ljeti sklanjalo od vrućina, jedan jukebox, televizija i topli kućni interijer dovoljno za ‘priživiti’ zimsko šibensko sivilo.
-Ovo je bilo jedino misto di si moga doći sisti sam na kavu. Uvik bi s nekim upa u priču ili bi vidija nekog poznatog. A u mojih šest-sedam godina koliko ovdje radim kao konobar bilo je tu svakakvih priča, čak i legendi, ali o njima ne smin javno govorit. Oće li mi bit ža kad zatvori? I oće i neće. Oće jer ću se konačno odmoriti, a neće jer više nećeš imat di izaći, više neće biti ‘Dvora’ – priča nam konobar Mario Jurić. Osim njega u kultnom kafiću radi i Matilda, a nekoliko godina radnog ‘staža’ upisali su Ante, Željka, Neno, Pule i Marina.
-Ode nitko ne triba govorit šta će piti, sve se zna. Gost samo sidne, a ja donosim piće. Ima čak i onih koji sami kuvaju kavu, ako znaju rukovat aparatom – opisuje nam Mario prisnu atmosferu ovog baldekinskog mjesta.
Koliko se ‘Dvor’ nekima zavukao ispod kože, svjedoči kako njegovi stalni gosti ne žive samo na Baldekinu, već mu svakodnevno ‘pohode’ iz Mandaline, Meteriza, Ražina…Stalni gosti oformili su i malonogometnu i košarkašku ekipu kojoj su dali ime ‘Caffe bar Dvor’. Prostor iznad šanka pun je njihovih osvojenih pehara. Ekipa je u ‘Dvora’ imala i svog kućnog ljubimca, crno-bijelog mačka Brku koji bi se lijeno klatario od noge do noge…
-Zanimljivo je šta se nikad u svih ovih godina nije dogodija niti jedan incident – dobacuje nam još jedan stalni gost, Josip Milaković Jota. Zaista, dodaje Mario, iako su se fešte u ‘Dvora’ znale razvući do sitnih sati nikad nismo zaradili niti jednu jedinu prijavu.
Šta reći na kraju ove oproštajne priče? ‘Dvor’ nije bio mjesto na koje ste slučajno zalutali, tamo se išlo planski. Pročitati novine, doznati zadnje gradske tračeve, zaigrati trešetu pa možda osvojit marendu, popit bevandu nakon ručka ili kišno poslijepodne provesti uz igrice na jukeboxu…’Dvor’ je bio stil života.
