Iako je predsezona službeno započela još nakon Uskrsa, vremenske prilike i dalje nisu naklonjene turističkim djelatnicima. No, neke destinacije turistički su atraktivne po svakom vremenu, u njima svake godine turizam najprije počinje, a najkasnije završava. Kornatsko otočje, mjesto koje je, kako kaže George Bernard Shaw, Bog napravio od svojih suza, zvijezda i uzdaha, u svojim je intimnim uvalama i oporom krajoliku turiste počelo ugošćavati još u ožujku. U malobrojnim naseljenim uvalama kriju se prave male gastro oaze koje kvalitetom uglavnom prate jedinstveni krajolik u kojem su smještene. No, život kornatskih ugostitelja nije nimalo lagan – sve što ponude gostima, baš sve, od vode i salveta ni tanjura, do delicija, dobrog vina i ulja, mora se dopremiti morem. Dostava u restorane vrši se svakoga dana, ali na način da se u svaki restoran namirnice stižu svaki drugi dan osim nedjeljom. Dostava plovi uvijek, bez obzira na vrijeme.
Naša ekipa ukrcala se prošlog vikenda, unatoč fortune bure i valovima koji su na otvorenom moru dosezali i do dva metra, na dostavni brod koji nas je trebao odvesti u konobu Larus na Ravnom Žaknju.
Kada smo se raspitivali za prijevoz rečeno nam je:
– Ne kasnite! Ako niste u osam tamo, Bore (kapetan op.a.) ne čeka nikog.
Upozorenje smo shvatili ozbiljno, pa se prilično rano i podosta skeptični zaputili prema pristaništu s namjerom da se ukrcamo na brod jedinog dana kojeg to, zbog najava o jakoj buri koja se već počela oštro razvijati, baš nije bilo pametno činiti. Ipak, nakon pet paleta vode, vina, šećera, jogurta, povrća, mesa i svega ostalog što jedna suvremena kuhinja u nesuvremenom okruženju može zahtijevati, ukrcali smo se i mi. Kapetan je nervozan i daje nam to do znanja. Ima, kaže, krštenje sutra, puno obaveza, a žena nije najbolje primila činjenicu da danas svejedno mora na more. Ali on svejedno vozi za Kornate. Dostava mora ići, bila bura, jugo ili bonaca.
– Koliko ima, jesi gleda prognozu? – pita kapetan jednog od putnika koje je ukrcao zajedno s teretom, tražeći informaciju o (ne)prilikama na moru.
– Dvi strelice bure do podne – odvraća mu muškarac, na što kapetan zadovoljno kimne glavom.
Naša prva postaja bio je Opat, gdje već neko vrijeme djeluje istoimeni restoran. Pristajemo u malu lučicu u koju su se od bure sklonile jedrilice i prilično velike jahte. Na mulu se skuplja svih pet stanovnika, i dočekuju dost
Umjesto da svatko iskrcava svoje, svi se pomažu, stvari se najprije dostave na kopno, a tek onda sortiraju.
– Otočka solidarnost – dobacuje nam postariji gospodin kojeg u stopu prati crni mršavi pas. Odatle nastavljamo dalje za svoju destinaciju – Ravni Žakanj. Odmah iza punte Žaknja otvara se intimna uvala sa živopisnim naseljem od nekoliko malih kućica. Među njima je i konoba Larus koju od ove godine vodi Šibenčanin Bobo Mišćević. Manji objekt sa 60-ak sjedećih mjesta jedan je od onih ugostiteljstava na Kornatima koja su zadržala svoju autohtonu arhitekturu, onakvu kakvu su je zamislili još stari Kornatari. Kamena kuća, smještena u šumici i opremljena štekatom koji se materijalima odlično uklopio u okolinu. A za razliku od nekih drugih ugostiteljstava, Larus je zadržao i autohtoni meni, baziran na ribi, i utemeljen na kvalitetnim namirnicama. To je ono što jedino čini selekciju u moru ponude, kaže Miščević. Pitamo ima li već sad, u lipnju gostiju na pučini koji navraćaju na zalogaj.
– Naravno. Već neko vrijeme nam pristižu turisti iz čitavog svijeta. Svi su čuli za Kornate i dolaze uživati u privatnom aranžmanu – navodi ugostitelj. Zanima nas i što najčešće jedu, te jesu li upoznati s našom gastronomijom.
– Moram priznati da dolaze, između ostalog, i zbog gastronomije. Traže se jastozi, škampe na gradelama, razna carpaccia od plemenite ribe, riblje paštete, što znači da su gosti stigli upućeni u delicije ovoga kraja – poučava Miščević. Kako bi se održao standard, namirnice, kaže, moraju biti uvijek svježe, zato i on, kao i ostali kornatski restorani ovisi o ažurnoj dostavi. S time nas Miščević ispraća, dočekujući jedriličare koji su baš bili pristajali, na kasni objed.
Kornate je lani posjetilo gotovo 72 tisuće posjetitelja, što je oko dvije tisuće ili 2,8 posto više nego u godini prije. Većina tih gostiju, s naglaskom na one koji u arhipelag uđu sa svojom jedrilicom, jede i pije u otočkim restoranima. Iako uvijek ima iznimaka, većina ih cijeni dobru kuhinju i zna da je svaka namirnica prošla dalek put, ponekad i turbulentan, da bi se našla pred njima, u ambijentu kojio, kako je kazao Shaw, zaista ima obilježja božanske intervencije.
