FOTO: Šibenski planinari prvi put na vrhu ‘prokletih’ planina

Članovi Hrvatskog planinarskog društva Sveti Mihovil Tatjana Bračanov i Joso Gracin, u društvu kolege Roberta Pejića iz Biograda, prvi su Šibenčani i jedni od rijetkih Hrvata koji su osvojili vrh Očnjak na planini Prokletije. Zanimljivo je kako je taj vrh na samoj granici Crne Gore i Albanije prvi put osvojen 1957. godine, čak četiri godine nakon Mont Everesta, što dovoljno govori o kakvom se poduhvatu šibenskih planinara radi.

NEPLANIRANO NA PROKLETIJE

ocnjak

– U Crnoj Gori bili smo od 14. do 20. srpnja, a prvotni plan bio nam je popeti se na Komove, tri vrha u Crnoj Gori visoka skoro 2.500 metara. Kako nas vrijeme nije služilo, prvi dan smo odlučili malo autom prolunjati uokolo, te smo došli do Prokletija, planine koja nije toliko popularna među planinarima, neistražena je, nema markacija, a izgleda kao u nekoj bajci. Naravno, odmah se u nama probudio avanturistički duh, i odlučili smo osvojiti vrh Očnjak – kažu šibenski planinari.

To nije bio jednostavan zadatak, putem su prošli i albansku granicu, ali ih nitko nije zaustavljao, iako su Prokletije i od strane Crne Gore i od strane Albanije proglašene nacionalnim parkom, nema tamo renđera, čuvara parka, vojske, tek pokoji pastir.

– Doduše, vidjeli smo dvoje ljudi s naprtnjačama i puškama, ali nismo uspjeli shvatiti jesu li vojnici ili neki razbojnici. Jedan pastir rekao nam je da tu znaju prolaziti šverceri, da je nedavno i ubijen jedan čovjek, pa da se pripazimo. Sve to skupa daljnje je podignulo razinu adrenalina, ali mi baš u takvim situacijama uživamo. Nije baš pametno, ali takvi smo – kaže Tatjana Bračanov.

planinar

Sam uspon do vrha Očnjak, visokog 2.186 metara, trajao je nekih četiri sata, a osobito je opasan jer se radi o jako trusnom području, uvijek postoji opasnost da se kamen za koji se primite odlomi, a vi završite u padu niz vertikalu dugu 500 metara.

– Očnjak je prekrasna planina, do nje smo se probijali kroz pravu prašumu, sve biljke su tamo nekako predimenzionirane. Primjerice, divlje zelje, koje kod nas ima listove od 20 centimetara, tamo je dugo i preko metra. Nakon prašume izbije se na golu stijenu, koja se kao neki stožac izdiže iz sveg tog zelenila – kaže Joso Gracin.

Kad se jednom popneš na vrh, s kojeg se pruža nezaboravan pogled, tek si na pola puta, silazak je još opasniji, kažu šibenski planinari, ali, srećom, nisu imali nikakvih problema, poslužilo ih je i vrijeme.

– Nakon Prokletija penjali smo se na Komove, koji su također prekrasni, ali su nekako iskomercijalzirani, puno je nekakvih planinarskih katuna, u kojima se skupo plaća spavanje, sve je puno markacija. Kako to nije naš stil, mi smo spavali u šatorima u prirodi. Na Prokletijama kod bračnog para albanskih pastira koji su nas častili sirom i kajmakom, plesali smo s njima uz zvuke Kriesa kojeg slušam već 15 godina. Dobro su se ti arhaični zvuci stopili s okolišem – kaže Tatjana.

KOMERCIJALNI KOMOVI

Napredovanje prema vrhu Očnjaka

Na vrhu Maja Njeri krit 2185m - SPV Šibenik i SPV Zadar - Robert Pejić,Tatjana Bračanov i Joso Gracin

A koliko su Komovi iskomercijalizirani, govori i činjenica da su na 1.800 metara visine naišli na trafiku. Improviziranu u nekakvoj dašćari, ali ipak trafiku.

Zadnjeg dana avanture u Crnoj Gori spušatli su se do Kotora niz kanjon Škudre, četiri kilometra dugog procijepa u zemlji, u koji kad jednom uđete, nema više odustajanja, put vodi samo prema dolje, niz 900 metara pada.

– Tu nas je uhvatio mrak, stigli smo do Kotora tek u ponoć – smije se Gracin.

Oboje namjeravaju ponoviti avanturu u Prokeltijama, i to već pri kraju ljeta, s tim da će sa sobom povesti još šibenskih kolega.

– Ima tamo još puno prekrasnih vrhova, kad smo ih vidjeli, znali smo da ćemo se brzo vratiti – kažu oboje.

Na stazi od vrha Volušnice prema Albaniji

Vrh smrznutog čovjeka

Prokletije, ili proklete planine, je planina koja se proteže sjevernom Albanijom, istočnom Crnom Gorom i zapadnom Kosovu. Vrh Očnjak, na albanski Maja Njer e Krit, ili po legendi ‘vrh smrznutog čovjeka’, nije najviši vrh, ali je svakako najzahtjevniji za penjanje. Ime je dobio jer ga navodno gledajući s nekog položaja sliči na glavu i prsa skamenjena čovjeka. Legenda kaže da su to ostaci okamenjenog pastira koji se drznuo da se u potjeri za divojarcem uspne na ovaj slikoviti vrh.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.