FOTO: VUKOVARSKI MEMENTO ‘Naši agresori, a mi ih prepoznajemo, i danas muzu Hrvatsku državu!’

Vukovar je danas uređen grad. Većina objekata je obnovljena, grad je dobio novu infrastrukturu, čak i Trpinjska cesta koja je tijekom Domovinskog rata i srpske agresije na Vukovar pretrpjela ogromna razaranja, izgleda kao da je izgrađena jučer, kao predgrađe grada koji nikad nije okusio rata. Da nije jasnih znakova razaranja i velikih krasti koje su prouzročile četničke granate na objektima poput vodotornja, a koje su ostavljene kao podsjetnik na muke Vukovaraca, izgledalo bi kao da se rat ovdje nije niti dogodio. No, duh Vukovaraca je slomljen. Ratne posljedice još uvijek žive, duboko utisnute u svakom stanovniku toga grada. I one su danas življe nego ikad. Izvukla ih je na površinu, zajedno sa svim potisnutim traumama, nova uredba o uvođenju ćiriličnih natpisa na sve javne ustanove i službe. Vukovarci će vam kazati kako je kod njih Domovinski rat opet u punom jeku, kako država ne skrbi o njima i ne mari za njihova stradanja, a zazvat će i zlu sudbinu koja ih je snašla u neovisnoj državi za koju su krvarili. Policiju koja čuva table od nezadovoljnih Vukovaraca gledaju ‘ispod oka’, prijekorni prije svega zato što ih je na ‘stražu’ poslala država, ista ona koju su stvarali. Mnogo je nezadovoljstva u tom slavonskom gradu na granici s Republikom Srpskom, nezadovoljstva i lagane jeze koja čovjeka prožme kada krene obilaziti nekadašnja stratišta, danas uređene spomenike i memorijalne centre rata.

vukovar3

– Ovdje, gdje su bijeli križevi, vidite temo, tu je bila najveća masovna grobnica u Vukovaru. Kad smo se vratili nakon okupacije pronašli smo 938 mrtvih tijela. Svi likvidirani i bačeni na hrpu. Ekshumirali smo ih i polegli u grobove na dijelu groblja koji danas nosi naziv Memorijalno groblje hrvatskih branitelja. A na mjestu gdje su bili bačeni postavili smo 938 križeva, po jedan za svaku žrtvu – kazao nam je portir vukovarskog groblja. Na sredini veliki stilizirani križ, usred skulpture vječni plamen u spomen na poginule i nestale Vukovarce, a odmah do križa grob legendarnog zapovjednika obrane Vukovara Blage Zadre.

HUMAK ZA NESTALE

Šećemo se grobljem i pitamo ga što je s praznim grobovima, bez imena i prezimena i dana stradanja. Tužno sliježe ramenima i kaže:

– To su posljednja počivališta nestalih hrvatskih branitelja. Oni nikad nisu pronađeni. Tko zna i hoće li biti. Prošlo je preko 20 godina. Ali, mi smo im pripremili humak – navodi portir i upućuje nas na Ovčaru,pet kilometara jugoistočno od Vukovara, još jedno zloglasno vukovarsko stratište, posljednja postaja prije smrti. Danas se u hangaru smrti na Ovčari nalazi Spomen dom, živi podsjetnik na ratne strahote. U hangar je tijekom 1991. godine dovedena ukupno 261 osoba. U masovnoj grobnici nakon rata pronađeno je 200 tijela, dok se ostalima do danas gubi svaki trag. Mračna prostorija Spomen doma Ovčara osvijetljena je jedino prigušenim svjetlima fotografija poginulih i nestalih koje se naizmjenično pale na zidovima. Ispod svake fotografije nalazi se ime i prezime, te datum rođenja. Iz betonskog poda vire čahure koje podsjećaju na agresiju i nasilnu smrt 261 Vukovarca, ali i svih ostalih mučenih, premlaćivanih i na koncu ubijenih koji nisu skončali tu. U središtu prostorije nalazi se spirala smrti koja završava s voštanicom, u kojoj nestaju imena poginulih ispisana svjetlom iz projektora, kao simbol njihovog ugaslog života. Sa strane, sasvim uz zid, nalazi se stilizirani osvijetljeni kanal prekriven slamom koja je i u vrijeme egzekucija bila na podu hangara, te s predmetima poginulih, forenzičnim fotografijama, njihovim dokumentima.

vukovar2

– Vidite ovu fotografiju – pita nas službeni vodič kroz Spomen dom, pokazavši na vilicu s ljudske lubanje – vidite li ovaj dio koji nedostaje? To je zato što je bio toliko smrskan da ga forenzičari nakon ekshumacije tijela nisu mogli rekonstruirati – priča nam vodič teškim glasom.

NAJMLAĐA ŽRTVA 16-GODIŠNJAK

Najstarija ubijena osoba, kaže, imala je 72, a najmlađa tek 16 godina. Ubijene su, naglašava, i dvije žene, jedna u šestom mjesecu trudnoće. Milosti, nastavlja, nije bilo.

Čak 200 osoba 20. studenog 1991. u traktorskoj prikolici prebačeno je iz zloglasnog VUPIK-ovog hangara poljoprivrednog dobra ‘Ovčara’ u polje, nekih 900 metara dalje. Srbi su ih krcali po desetak, petnaest i zaustavljali se pored jaruge. Bio je mrak i malo što se vidjelo. Hrvati, većinom ranjenici iz vukovarske bolnice, poredani su jedan do drugoga i jednim hicem u glavu ubijeni te pobacani u već pripremljenu masovnu grobnicu koju je iskopala srpska vojska.

vukovar6

vukovar5

– U hangaru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici JNA i paravojnih, četničkih skupina premlaćivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima, što god im je došlo pod ruku. Tukli su ih sve dok se nisu umorili, a onda bi se nakon kraćeg odmora opet vratili i nastavili s batinanjem. Zlostavljanju su podlegla četiri zatočenika u samim skladištima, a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice – priča nam vodič Spomen doma Ovčara.

Pitamo ga za mišljenje oko uvođenja ćirilice. Stav mu je, dakako, čvrst – to je nedopustivo.

– Znate, ti isti Srbi koji su izvršili neviđenu agresiju na Vukovar, oni još uvijek ‘muzu’ hrvatsku državu. Oni odavno ne žive više u Vukovaru, ali su tu i dalje prijavljeni, jednom mjesečno dođu po socijalu, dječji doplatak i mirovinu, čak i svoje žene šalju ovdje na porod kako bi im djeca imala hrvatsko državljanstvo i sve ostale beneficije koje naša država nudi. Mi ih prepoznajemo. Da je ikad bilo pameti, do danas bi se već napravila inventura i razjasnilo tko ovdje živi, a tko ne. Da se to napravilo, ćirilica nikad ne bi došla u Vukovar – ogorčen je naš vodič.

vukovar7

GORKI OKUS

S gorkim okusom, upućujemo se dalje, prema Trpinjskoj cesti, ‘groblju tenkova’ kako su je zvali 1991.Čak je i iz današnje perspektive mučno obilaziti vukovarske ratne relikte. I zatvori u kojima su bili zatočeni Vukovarci, i bolnica u kojoj su se liječili hrvatski ranjenici i sve ostali nekad važni ratni punktovi, iako uređeni i prenamijenjeni u centre za posjetitelje, spomen domove i memorijalne centre, još uvijek odišu laganom jezom. Šećući se prostorijama iz kojih su za vrijeme najveće agresije na Hrvatsku odjekivali krici, i danas ih je teško ne čuti. Vrijedan je to, ali i mučan podsjetnik o uzaludnom stradanju tisuća ljudi. Na wikipediji danas stoji kako je žrtva Vukovaraca bila okidač koji je pokrenuo međunarodnu zajednicu da intervenira i pojmi agresiju na Hrvatsku koju su izvršili zajedno pobunjeni Srbi i JNA vojska. No, prije svega toga trebalo bi pisati da se žrtva Vukovara, da je imalo pravde, nije smjela dogoditi. A potom i da smo, ako ni zbog čega drugoga, tada makar zbog pijeteta prema žrtvama, kao država trebali i morali najprije situaciju raščistiti na terenu, provjerom stvarnog stanja, od državne sise oteti sve one koji su se prikačili protupravno, a takvih je u Vukovaru i danas previše, pa tek onda posezati za odlukama o ćirilici. Iako živimo u demokraciji, ćirilica je za Vukovarce i dalje – pismo agresora.

vukovar8

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.