Župan Goran Pauk odstupa od stereotipnih hrvatskih političara po mnogočemu. Ono što ga razlike od brojnih drugih javnih dužnosnika je njegova strasna zaljubljenost u rock glazbu, te ga se često može vidjeti po koncertima u kojima opušteno živa i kojima zapravo puni baterije za svoje profesionalne obveze. Taj njegov afinitet u privatnom životu, bio je i povod ovog našeg razgovora.
Vi ste poprilično atipičan župan. Često vas se može vidjeti kako uživate u nastupima šibenskih bendova uživo, obilazite koncerte velikih svjetskih zvijezda i općenito se ‘kužite’ u glazbu. Otkud tolika strast? Zašto toliko uživate u glazbi?
Glazba mi je oduvijek bitna i zaista uživam u dobrim koncertima, a s guštom ovdje mogu istaknuti da u Šibeniku imamo sjajnih bendova, pa ih sa zadovoljstvom odem odslušati kad god mi to profesionalne obveze dozvole. Ti Ritu Piri Pip i L’Kok su se potpuno zasluženo afirmirali i izvan grada i županije, a baš jutros sam razmišljao kako mi je žao što nisam mogao pogledati uživo našeg Kiku Goju koji je nastupio u zagrebačkoj Tvornici i predstavio se tamošnjoj publici. Proteklo ljeto je bilo iznimno bogato koncertima, rock festivalima poput Regiusa, globalno poznatog Terranea i neovisno o mom osobnom ukusu i sklonosti odlascima na koncerte, smatram to velikom stvari za image našeg grada i županije. Otkud tolika strast? Hmm, ne znam, tako je to kod mene oduvijek. Uživam u dobroj glazbi i tako će biti dok god me bude.
Znate li da vas mladi u Šibeniku zovu ‘rock župan’?
Ha, ha, simpatično mi je to – rock župan, zgodno je. Mislim da je dobro kad javni dužnosnik nije zakopčan do grla i kad ima neku osobinu koja će biti simpatična, posebno mladima. Nadam se da to ostavlja dobar dojam na njih, da se netko tko radi izrazito ozbiljan posao može i kvalitetno opustiti, biti ozbiljan kad treba, ali biti i običan čovjek koji voli život. Mislim da je to dobra poruka. Previše je uštogljenosti u politici i onda s razlogom ona postaje odbojna, opet kažem – mladima posebno. A ne mora biti tako. Prema tome, neka sam rock, ali neka sam i župan!
Poznato je da ste veliki ljubitelj tehnike, dobrih linija, dobrog zvuka i svega što s tim ide. Jednom ste kazali kako biste za dobar sound bili spremni izdvojiti poprilično. Koliko bi bilo to poprilično?
Nije isto slušati dobar jazz, blues ili bilo koju drugu glazbu na vrhunskom pojačalu i zvučnicima ili na nekakvoj plastici, u MP3 formatu, pogotovo kad ti je glazba više od muzike koju čuješ negdje tamo usput dok nešto radiš. No, nisam fanatik, pogotovo u ova teška vremena kad ljudi nemaju novca ni za puno prizemnije, potrebnije stvari. Imam dobar, ali poprilično star sound sistem doma, vjerovali ili ne iz sredine osamdesetih, nabavljen točno pred početak famoznog Live Aida. Sjećam se kao danas, željezničkom pošiljkom mi je stigao gramofon, najkvalitetniji dio mog sustava, vrhunski rad Slovenca ar sound bili spremni izdvojiti poprilično. Koliko bi bilo to poprilično?vega što s tim ide. Jednom ste kazali kako biste za dFranza Kuzme komercijalnog naziva Stabi i na njemu ručka Stogi i Ortofonova zvučnica MC 10 Super, s visokim izlaznim naponom. Koje je to zadovoljstvo bilo stavit longplejku na njega i poslušati, ne mogu vam ni opisati. Malo ranije sam nabavio Yamahino integrirano pojačalo i Warferdale zvučnike iz serije Laser. I to je u funkciji i sluša se i danas. Zasigurno da bi ih trebalo obnoviti, ali niz je drugih prioriteta i za neko vrijeme to će morati biti dovoljno.
Bob Dylan za vas je glazbeni bog i batina. Dokle biste ‘potegli’ da biste došli na njegov koncert?
Ha, ha, do Marsa, sad ionako Amerikanci masovno istražuju taj planet. Šalim se, naravno, u principu i ne treba posebno daleko ‘potegnuti’ jer Dylan često svrati do Europe posjetiti nas smrtnike, a ja se trudim ukomponirati nekako u njegovu turneju. Tako se i dogodilo da sam ga dva puta gledao u Hrvatskoj i to u Varaždinu i na zagrebačkoj Šalati. Ipak, kako je sada vani novi album, posebno sam ‘nabrijan’ vidjeti i čuti to uživo pa, zlu ne trebalo, ‘potegnut’ ću ja i malo dalje nego što bi inače.
Tko još osim Dylana kod vas uživa status velike zvijezde?
Ha… Dylan je na nedodirljivom pijedestalu, ostali su ispod, ali uglavnom je to stara garda koja još praši, od Stonesa, Claptona, Younga, Planta, J.J. Calea, Van Morisona, pokojnih Hendrixa, Janis Joplin, Jim Morisona, Curta Cobaina… malo je mjesta u članku da bih sve to nabrojio, pa je bolje stati.
Bili ste na mnogo koncerata. Koji vam je bio najbolji u životu?
Pa i ne na baš toliko mnogo koliko netko može zaključiti po pitanju. Ne zaboravite da sam veliki dio života kad se ide na koncerte, proživio u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje ih i nije bilo baš puno, poglavito ovih stranih, zvučnih imena. Ali ipak kad bi se trebao odlučiti, onda Dylan na Šalati, odlična intimnija atmosfera i on u formi, zatim Stonesi na zagrebačkom hipodromu i vrlo friški Wilco na zagrebačkom velesajmu – fantastičan koncert je to bio.
Predstavljam da imate i bogatu kolekciju albuma kod kuće. O koliko CD-ova i ploča pričamo?
Prvenstveno o pločama pričamo, imam ih jedno petstotinjak, dobro očuvane i spremne za svirku. Nažalost, premalo je vremena za to u ovom mom poslu. Ne pamtim kad sam stavio ploču na gramofon, opustio se i odslušao je do kraja. CD-ova nemam baš puno, možda pedesetak. Uvijek sam bio i ostao privrženiji analognom zvuku od digitalnog, ali nove, praktičnije tehnologije prevladavaju i tome se prilagođavamo htjeli mi to ili ne.
