Bivša ministrica pravosuđa i Tuđmanova uzdanica, Vesna Škare Ožbolt bila je drugi svjedok obrane generala Ante Gotovine tijekom suđenja za udruženi zločinački pothvat pred Međunarodnim tribunalom u Haagu. Prema vlastitim riječima, gnjavila je suca Merona kontinuiranim posjetima, žalila se na tužiteljicu Carlu Del Ponte i inzistirala na tome da zločinačkog pothvata u Oluji nije bilo. Tijekom devedesetih prošlog stoljeća, bliska vrhu, u Uredu predsjednika RH obnašala je dužnost zamjenice predstojnika, bavila se odnosima s javnošću, savjetovala je predsjednika po političkim pitanjima. Politička karijera išla joj je uzlaznom putanjom sve do Tuđmanove smrti i raskola u HDZ-u, a s mjesta ministrice pravosuđa smijenio ju je bivši premijer, a danas nepravomoćno osuđeni ratni profiter Ivo Sanader. Potom je s Matom Granićem osnovala vlastitu stranku, današnji Demokratski centar. S Vesnom Škare Ožbolt razgovarali smo o posljedicama haaške presude, reakcijama iz Srbije, ali i o neriješenim ratnim zločinima.
NOVI POSTUPAK
Prilikom izricanja presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, sudac Meron u više navrata je istaknuo da Žalbeno vijeće nije razmatralo alternativne mogućnosti odgovornosti generala u interesu poštenog suđenja. Može li haaško tužiteljstvo pokrenuti novi postupak s novom optužnicom?
Teoretski može. Zahtjev za ponavljanjem postupka podnosi se u roku godine dana uz obvezu predočenja novih dokaza. To pravo imaju obje strane. Tužiteljstvo bi zahtjev za obnovu postupka moralo podnijeti na temelju novih dokaza s kojima nije raspolagalo u vrijeme vođenja postupka pred Raspravnim i Žalbenim vijećem. No, mislim da to nije realno za očekivati. Konačno, Tužiteljstvo je na neki način već otklonilo takvu mogućnost. Podsjetit ću na slučaj Blaškić kada je Tužiteljstvo podnijelo takav zahtjev, ali bez uspjeha.
Kako komentirate najavu srpskog tužiteljstva koje planira pokretanje istrage u šest novih slučajeva i preispitivanje akcije Oluja?
Mislim da je takva izjava prije svega neprofesionalna i dokaz da je srbijansko tužiteljstvo podleglo pritiscima nezadovoljstva srbijanske javnosti i politike odlukom haškog suda. Sad vam postavljam protupitanje – da je slučajno presuda generalima bila osuđujuća, bi li srbijansko tužiteljstvo pokrenulo postupak za šest slučaja? Ne bi. Bili bi vjerojatno zadovoljni. Eto, tu je problem i zato kažem da je riječ o potpuno neprofesionalnoj odluci.
Hipotetski, da se generali odluče otputovati u Srbiju i BiH, što biste im savjetovali?
Gledajte, Srbija i BiH moraju poštovati odluke Haškog tribunala. Ne bi im se ništa smjelo dogoditi jer su oni oslobođeni po optužnici koja se odnosi na udruženi zločinački pothvat, etničko čišćenje, paljenja, ubojstva, progon, nečovječno postupanje u ratu i ostalo. Ta djela im se više ne mogu staviti na teret. Teoretski, kada bi oni otišli u Srbiju ili BiH, ili bilo koju drugu zemlju, pravosuđe tih zemalja ne bi ih smjelo dirati. Oni su slobodni građani.
Kako komentirate mišljenje Gotovininog odvjetnika Luke Mišetića, koji tvrdi da nijedan sud više nema pravo procesuirati hrvatske generale?
Upravo tako, s tim se potpuno slažem. Statut Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju sadrži odredbu o načelu ‘ne bis in idem’ koji jasno i nedvosmisleno kaže da se niti jednoj osobi ne može suditi pred nacionalnim sudom za djela koja prema Statutu predstavljaju teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, a za koja joj je već suđeno pred Međunarodnim sudom. Dakle, drugim riječima presuda Međunarodnog kaznenog suda predstavlja presuđenu stvar, pa prema tome i zapreku za postupanje nacionalnog suda, neovisno o ishodu postupka koji se pred tim sudom vodio. Dakle, zaključno ne možete dva puta o istom.
Kao drugi svjedok obrane, svjedočili ste u Haagu kako pokojni predsjednik Franjo Tuđman nije želio progon Srba, već da su oni sami otišli. Smatrate li to i danas?
Apsolutno. Niti jednu riječ koju sam tada rekla pred sudom nemam namjeru promijeniti. Ja sam svjedočila o Tuđmanovoj politici prema Srbima, o tome kako je u vrijeme najveće agresije imao snage četiri puta proglašavati oprost za oružanu pobunu, naglašavam ne za ratne zločine već samo za oružanu pobunu. Svjedočila sam i o postupku normalizacije odnosa, načinu vođenja mirne reintegracije, odgovarala na teška pitanja tužiteljstva. Tada sam rekla da su postojali evakuacijski planovi koje je TZV. Vlada RSK donijela na svojoj sjednici. Planove je tada potpisao Sava Štrbac, tajnik te vlade. Žao mi je što nitko od tijela progona u RH nije pokrenuo kaznenu odgovornost za deportaciju tih ljudi.
IZGUBILI SMO KONTROLU
Nakon presude Vrhovnog suda u Zagrebu u srpnju 2012. u slučaju Varivode, u kojoj je sud utvrdio odgovornost RH i ubojstvo srpskih civila, bračnog para Berić, proglasio terorističkim činom, čija je svrha bila progon i zastrašivanje ostalih građana? Kako danas procjenjujete odgovornost tadašnjeg političkog vrha RH i vojske za počinjene ratne zločine?
Odgovornost Republike Hrvatske postoji u onoj mjeri što do kraja nije čvrsto kontrolirala uspostavu civilne kontrole vlasti. Takvih situacija, primjerice, nakon operacije Bljesak nije bilo. Ovdje na području Knina i širem području zaštita i uspostava kontrole bila je daleko teža jer je područje zaštite bilo daleko veće i država je tu zakazala. Iz tih razloga Vrhovni sud je, razmatrajući sve okolnosti, proglasio RH odgovornu za štetu, nezavisno o tome da li je počinilac zločina utvrđen, kazneno gonjen ili proglašen krivim. A, eto, u ovom slučaju počinitelji su poznati tijelima gonjenja.
Prema procjenama nevladinih udruga, u Oluji i nakon nje ubijeno je oko 600 srpskih civila, spaljeno je 22 tisuće kuća. Kako komentirate te podatke?
Ja bih prije rekla da se najveći dio dogodio nakon Oluje. Sama vojna akcija bila je, po mišljenju brojnih stranih vojnih analitičara, besprijekorno izvedena. No, ono što se dogodilo kasnije, a upravo sam vam malo prije govorila o tom kontekstu situacije, sigurno ne ide na čast. Svatko onaj tko je naredio ili izvršio zločin protiv srpskih civila osramotio je Domovinski rat i prouzročio veliku štetu i državi i generalima koji su nevini proveli jedan dio svog života u zatvoru.
Peter Galbright je u intervjuu beogradskom Nedeljniku izjavio kako je Tuđman znao za zločine protiv čovječnosti i da je poduzeo sve da se Srbi nikad ne vrate. Rekao je da vjeruje kako bi u Haagu Tuđmana sigurno osudili, kao i to da je Hrvatska nakon Oluje izgubila podršku SAD-a zbog počinjenih zločina. Kako to komentirate?
Ne vjerujem da su to autentične izjave Petera Galbraitha. Bivši američki veleposlanik jako dobro zna što je bila politika Predsjednika Tuđmana. Znao je jako dobro što je sve Tuđman činio za miran povratak okupiranih područja. Tamo gdje nije išlo, kao u akciji Maslenica, Bljesak i Oluja, vojnim putem su se vratila okupirana područja. Tamo gdje su se stvorili uvjeti za miran način kao u Istočnoj Slavoniji, napravljeno je kroz mirnu reintegraciju. Sve to jako dobro Peter Galbraith zna jer je svakodnevno surađivao i kao međunarodni posrednik u brojnim pregovorima i misijama zajedno samnom. On isto tako zna da bez Hrvatske vojske i zajedničkog djelovanja s Armijom BiH ne bi bili stvoreni uvjeti za Daytonski mir. On zna kakvu je ulogu upravo Tuđman imao u postizanju Daytonskog mira. Sve to zna pa me čude ovakve rečenice za koje sumnjam da su autentične.
POKUŠAJ DISKREDITIRANJA TUĐMANA
Hrvatsko pravosuđe dosad nije procesuiralo nijednog osumnjičenog za ratne zločine nad srpskim civilima u Oluji i nakon nje. Kao bivša ministrica pravosuđa, možete li odgovoriti zašto je to tako?
Nije točno da nije procesuiran nitko. Nakon tih događaja, paljenja kuća i ubijanja starih i nemoćnih civila, otkriveno je i procesuirano preko 3.700 počinitelja, od kojih je osuđeno negdje oko 2.500. Za ‘Slučaj Grubori’ se i danas vodi postupka na Županijskom sudu u Zarebu.
Branitelji generala tvrde da haaških optužnica nikad ne bi bilo da je hrvatsko pravosuđe napravilo svoj posao. Što mislite o tome?
Mislim da bi bilo i da su optužnice pokušaj diskreditiranja državnog vrha, posebice predsjednika Tuđmana. Podsjećam da je glavni dio optužnice bio onaj za udruženi zločinački pothvat, plansko etničko čišćenje Srba, prekomjerno granatiranje. No, isto tako je činjenica da se puno aktivnije moglo pristupiti utvrđivanju pojedinačnih počinitelja nedjela, a ne da i to bude sastavni dio optužnice generalima.
