HOROR U UČIONICAMA: Djeca profesore vrijeđaju, prijete im i linčuju na Facebooku!

Učenici u BiH napali su profesora sjekirom, a njihovi kolege čitav su incident snimili mobitelom i snimku objavili na internetu. Profesor je od srama šutio. Očevi ispred učionice jedne škole u Zadru sačekali su nastavnika, izvrijeđali ga, te šakama krenuli u obračun. Učiteljici jedne osnovne škole u Kninu učenici su izbušili gume na automobilu, a drugoj su bacili petardu u vozilo i zapalili ga. Psovke i vrijeđanje u školskim učionicama danas su više pravilo nego iznimka, dok incidenti poput gađanja učitelja kredama, ili krađa školskog dnevnika u eskalaciji sveopćeg nasilja u školama potpadaju tek pod – sitne nestašluke. U posljednje vrijeme sve su češći slučajevi nasilja kojem su izvrgnuti učitelji i profesori u školama na šibensko-kninskom području. No, o tim se slučajevima šuti. Profesori su suzdržani u strahu od ravnatelja i učenika, ravnatelji strahuju od roditelja, a ignoriranje problema djeci dođe kao sjajna izlika za nasilno ponašanje i nepoštivanje autoriteta prema nastavniku.

Zorana Vrbičić, županijska koordinatorica za školske preventivne programe i pedagoginja OŠ ‘Juraj Dalmatinac’ kaže kako je zasad u šibenskim školama najčešće prisutno verbalno nasilje ili eventualno prijetnje, ali zato cvjeta Internet nasilje.

NASTAVNICI BEZ ZAŠTITE

– Srećom, ozbiljnijeg nasilja nema, to su tek pojedinačni slučajevi. Ali raste internetsko maltretiranje nastavnog kadra. Otvaraju se lažni profili na facebooku, stavljaju svakakve slike, obrađene u photoshopu, naziva nas se pogrdnim imenima. Osim toga, nema persiranja kao nekad, zovu nas Zorana, Mile, a ne nastavnice ili gospođo Zorana – potužit će se pedagoginja.

Tvrdi kako je uobičajeno čuti da učenici kažu, citiramo: ‘šta će meni ona glupača govoriti, neće da me ispita’ ili ‘neću ja nju slušati, znam ja koja su meni prava, samo nek’ mi zaključi jedan, sve ću dati u novine’. Takvo izražavanje je neprimjereno, veli Vrbičić, a još je gore što roditelji ne prihvaćaju da su njihova djeca takva. Zbog toga se, kaže Vrbičić, problem vrti u krug.

– Škola je danas, nažalost, postala samo obrazovna, ali ne i odgojna ustanova. Ako je osnovno školstvo obvezno, onda svako dijete ima i obavezu ponašati se prema pravilima te ustanove. Mi smo na to zaboravili. Nastavnici su nezaštićeni, od države, institucija, sindikata, školskih aktiva, čak nema ni međusobne moralne podrške među kolegama. Roditelji rijetko kad sagledavaju situaciju s oba kuta. Svoje vlastite frustracije u odgoju liječe preko škole, i u toj su priči nastavnici uvijek krivi za neuspjeh djece – otkriva Zorana Vrbičić. Tvrdi da nastavnici trenutno nemaju protokol po kojem bi se obratili za pomoć zbog nasilja učenika i roditelja, te su prepušteni sami sebi.

Najbolje to zna Mile Mišura, učitelj i mentor, nastavnik i savjetnik fizike i matematike OŠ Faust Vrančić koji iza sebe ima 43 godine radnog iskustva, brojna priznanja grada, ali i ministra prosvjete i športa.

STRAH SVAGDAŠNJI

– Iako moja škola nikada nije imala toliko problematične učenike, iz iskustva mogu reći da nikad nije bilo teže raditi u prosvjeti. Danas je komplicirano dati ukor ili opomenu učeniku, duga je procedura pa to mnogi nastavnici izbjegavaju. Prije 40 godina učenici su bili discipliniraniji, poštivala se riječ nastavnika i imali smo veći autoritet. Prije niste mogli zamisliti da se jedan roditelj požali na stav ili ocjenu nastavnika. Danas je to normalna pojava – kaže Mišura. Nakon tolikih godina provedenih u učionici, tvrdi da su učenici preopterećeni, da im se ispire mozak nevažnim detaljima, te da je danas temeljni problem, (što dosta nastavnika zaboravlja) nedostatak ljubavi i bliskosti koje bi pravi učitelj, kao autoritet i mentor, trebao pružiti djeci. S druge strane, navodi kako bi preventivni i restriktivni sustav trebao biti bitno drugačiji.

– Mišljenja sam da nastavnici trebaju reagirati kad dijete psuje ili pije, o tome se mora razgovarati na internim školskim vijećima, obvezna je i uloga psihologa kojeg, nažalost, mi nemamo. Kao rezultat imamo situaciju u kojoj dijete smeta ako ga krivo pogledate – priča Mišura. Tvrdi da se nastavnici i profesori boje djecu voditi na ekskurzije jer strahuju od onoga što se može dogoditi.

– Prije dvije godine imao sam učenika koji se na ekskurziji toliko napio da je završio na ispumpavanju želuca. Srećom, bilo je sve u redu. Ali, kako vas nakon toga neće biti strah?! Zbog tog smo incidenta sve ekskurzije reducirali s četiri dana na jedan, eventualno dva, ovisno o razredu – zaključuje Mišura.

 

Društvo zaboravilo prosvjetu

Učitelj Mile Mišura Vladino smanjenje plaća smatra licemjernim potezom jer su početničke nastavne plaće ionako ispod državnog prosjeka.

Kad mladi profesor dođe u školu, plaća mu je 4.000 kuna, nakon godine dana kada položi državni ispit naraste na 5.100, a potom na svaku godinu staža još dobije 0.5 posto.

– Ovo rezanje osnovice naviše osjećamo mi koji smo pred mirovinom. Ja, primjerice, koji imam cijeli niz uspjeha iza sebe, objavljenih knjiga i nagrada, gubim 600 kuna, točnije plaća mi je sa 7.300 pala 6.700. To je valjda nagrada za uspjeh koji ostvarujemo – tvrdi nastavnik Mišura. Ove godine uz suprugu Nevenku, nastavnicu geografije, planira u mirovinu.

– Društvo je okrenulo leđa prosvjeti, postali smo socijalno neosjetljivi, obrazovanje nam nije bitno i to će se kad-tad, poput bumeranga, vratiti nazad, što je jako ružno – zaključuje Mile Mišura.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.