Preko 2,5 milijuna kuna, 1.200 tragača, 90 inspektora, jedno isušeno jezero i unatoč svemu tome, godinu i pol dana neuspjeha – rezime je najveće potrage za nestalom osobom u Hrvatskoj. Tijelo nesretne 17-godišnje Antonije Bilić iz Krički pronašli su naposljetku slučajni prolaznici u blizini smetlišta u Josipdolu. Lokacija je pretražena dva puta, no tijelo je tragačima svejedno promaknulo. I dok se pretpostavlja da ju je osuđeni Dragan Paravinja, vozač kamiona u čije je vozilo ušla nakon stopiranja na Čikolskom mostu, zakopao nakon ubojstva i neuspješnog pokušaja silovanja, u javnosti se polako razvija polemika o mogućnostima osnivanja Zaklade Antonije Bilić, čiji bi fokus mogao biti na pomoći obiteljima nestalih, financiranju potraga, dok je spisateljica Slavenka Drakulić u kolumni na T-portalu potencirala financiranje učeničkog prijevoza u dalmatinskom zaleđu. Slučaj je pobudio najviše medijske pozornosti u posljednjih nekoliko godina. Podsjetio je na mnogobrojne nestale, čije obitelji možda nisu imale snage poput sestara Bilić za animaciju medija i državnih institucija, te su zbog toga puno ranije potonuli u zaborav. S obzirom na ogromne troškove potrage za Antonijom Bilić, jasno je da sredstava nikad nema dovoljno. Razumljiva je stoga gesta obitelji Bilić koja je uoči Antonijinog sprovoda zamolila građane da iznos za kupovinu vijenaca uplate na račun Hrvatske gorske službe spašavanja, čiji su pripadnici pod vodstvom policije pretraživali teren.
POTRAGA ZA 17 OSOBA
– Nisam razgovarao s obitelji Bilić o ideji osnivanja zaklade, pa ne znam što misle o tome. No, kao čovjek i odvjetnik, to podržavam. Ovaj slučaj pokazao je da treba djelovati preventivno, te da pomoći u potrazi za nestalima nikad nema dovoljno. Možda bi se uz pomoć zaklade moglo nešto napraviti, da se izbjegnu najgori ishodi – smatra odvjetnik obitelji Bilić Vinko Ljubičić.
Policija trenutno traga za 2.527 nestalih osoba, od toga ih je 70 nestalo na području PU šibensko-kninske. U preko 70 posto slučajeva, riječ je o osobama nestalima za vrijeme Domovinskog rata. Evidencija nestalih osoba vodi se od 1961. godine i od tada do danas nestalo je 716 osoba u mirnodopskim okolnostima, od kojih 17 u Policijskoj upravi šibensko-kninskoj. U MUP-u ističu kako su podaci o nestalim osobama promjenjivi iz sata u sat, odnosno svakog sata policija neku nestalu osobu pronađe ili se ona sama vrati, odnosno netko prijavi nečiji nestanak. Ideju o zakladi u MUP-u podržavaju.
– Prije svega Nacionalna evidencija nestalih osoba – NENO podržava ideje oko osnivanja zaklade za potragu za nestalim osobama. Naime, obitelj i prijatelji nestale osobe, lokalna zajednica pa i ovakve zaklade uvijek su koristan partner policiji u traganju – navode u Službi za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova.
TROŠKOVI POTRAGA ZA NESTALIMA
Na pitanje o tome koliko se potroši na potrage za nestalim osobama, u MUP-u odgovaraju da je to nemoguće izračunati. Potrage za nestalim osobama su dio uobičajenog posla policije, zbog čega se ne rade posebni obračuni. Iako u potragama policiji pomažu volonteri poput Hrvatske gorske službe spašavanja, zatim vojske, vatrogasaca i mnogih drugih, svi oni oslanjaju se uglavnom na redovna proračunska sredstva.
Dok se HGSS smije financirati dijelom preko donacija, u policiji napominju kako donacije policiji i MUP-u od privatnih tvrtki i osoba nisu moguće.
– Najviše se nestalih osoba samo vrati. Više od 90 posto nestalih osoba u mirnodopskim uvjetima se pronađe živo – ističu u policiji.
No, to malo znači obiteljima onih čiji se najdraži nikad ne vrate. U svom osvrtu na načela kriminalističkog istraživanja ‘rizičnih’ nestanaka osoba Josip Pavliček, načelnik Odjela prevencije u Uredu glavnog ravnatelja policije, ističe kako je u takvim potragama presudna ispravna procjena istražitelja.
– Nema riječi kojima bi se mogla opisati važnost žurnog prikupljanja obavijesti od bliskih osoba, pregleda prostora u kojem je stanovala nestala osoba, pretrage terena, obavljanja provjera itd. Upravo u ovakvim slučajevima dolazi do izražaja poznata kriminalistička uzrečica da je vrijeme koje prolazi istina koja bježi. Nesnalaženje u tim prvim satima, rijetko danima, dovodi često do nepopravljivih gubitaka u procesu kriminalističkog istraživanja. Preostat će nam samo žaljenje što nismo poduzimali ovu ili onu radnju i traženje odgovornih, no to neće bitno pomoći pronalaženju nestale osobe – navodi Pavliček.
NEZADOVOLJNI REAKCIJOM POLICIJE
Obitelj Bilić više je puta istaknula nezadovoljstvo prvom reakcijom šibenske policije, koja je navodno kasnila s potragom. Izuzetno su bili izloženi medijskoj pažnji, koja se pokazala kao dvostruki mač. Nametnulo se stoga i pitanje veće potpore obiteljima nestalih.
– Emotivna podrška i potpora članovima obitelji i prijateljima važna je i nužno potrebna. Razgovor i podrška bližnjih, posebice prijatelja, rođaka ili susjeda ključna je za obitelj – ističu u MUP-u.
Nadležna policijska postaja, odnosno policijski službenik uputit će obitelj nestale osobe gdje i kako mogu zatražiti zdravstvenu, psihološku ili drugu pomoć kako bi lakše prebrodili takvu traumatsku situaciju. Iako postoje obiteljski centri, klinike i druge ustanove kojima se mogu obratiti, očito je da potpore nikad nema dovoljno.
Inicijativa spisateljice Drakulić
Ideju o osnivanju Zaklade Antonije Bilić potencirala je putem kolumne na T-portalu spisateljica Slavenka Drakulić, koja podsjeća na okrutnu sudbinu drugih mladih djevojaka u dalmatinskom zaleđu i poentira da bi napokon trebalo riješiti problem učeničkog prijevoza.
– Ako u dvije godine od tragedije nikome, pa ni onima koji imaju djecu koja stopiraju, nije palo na pamet neko rješenje, opravdano je pitati koliko je još slučajeva poput ovog Antonije Bilić, ili Kristine Šušnjare, ili Anđele Bešlić i drugih djevojaka, potrebno da se nešto promijeni?
Zvuči okrutno, no upravo sada i jest trenutak da se cjelokupna javnost zapita: što učiniti da se tragedija ne ponovi? Stanovnicima Kričaka i okolnih sela je sigurno palo na um da se prijevoz mora riješiti, no učinili su samo jednu, kod nas uobičajenu pogrešku. Očekivali su da se time pozabave odgovorni, ljudi čiji je to posao, općinari, političari, ukratko – institucije. Na žalost, u ovih gotovo dvije godine mogli su se uvjeriti da od toga ništa. Što dakle učiniti, kuda se okrenuti da se spriječe nove tragedije? – zapitala se Drakulić u svojoj kolumni i ukazala na primjer Zaklade Ana Rukavina, koja je tijekom svog osnivanja napokon potaknula donatore matičnih stanica.
