INTERVJU: Hrvoje Zekanović i Nikola Grubić : Zamislite da je Haroldu Biliniću palo napamet izgraditi petokatnicu na mjestu vijećnice!

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac nedavno je pismom medijima oštro prosvjedovalo protiv projekta stambeno-poslovnog objekta u Docu na lokaciji stare Peškarije. Zašto tako misle, te na kojim argumentima temelje svoj stav kako bi gradnja tog objekta mogla nepovratno osakatiti vizuru Doca kazali su nam u ime Društva Hrvoje Zekanović i Nikola Grubić.

Društvo Juraj Dalmatinac nedavno je iznimno oštro reagiralo na projekt izgradnje stambeno poslovnog objekta u Docu. Zašto?

Hrvoje Zekanović: Ovaj projekt niti u najmanjoj mjeri ne zadovoljava uvjete koje postavlja prostor u kojem se namjerava graditi. Priroda i bitne osobine građevinskog materijala, mogućnosti tehnologije, klimatski uvjeti prostora, funkcijski zahtjevi i drugo okviri su unutar kojih se artikulira arhitekturni artefakt. Robusna tektonika kamenog ziđa, zatvoreni korpus građevine, male dimenzije otvora, kose krovne plohe – neki su graditeljski i oblikovni atributi koje prepoznajemo u povijesnom prostoru Šibenika. Projekt koji se predstavlja ignorira svaki od nabrojenih atributa i utemeljuje oblikovni koncept na ‘apartmanskoj’ tipologiji. Terase i loggie razaraju tektoniku arhitekture i uvode oblikovni izraz koji nema povijesnu referencu. Bezobzirnost pristupa siže dotle da se potpuno zanemaruje artikulacija krovne ravnine.

Nije li za grad poput Šibenika bolje da se išta gradi i uređuje, nego da stoji i propada, kao što je i bila dugogodišnja šibenska praksa?

Hrvoje Zekanović: Mislim da je teza ‘bolje išta nego ništa’ u ovom slučaju nipošto ne može stajati. Ovdje se ne radi o uređivanju, nego trajnom narušavanju urbanističkog sklada povijesne gradske jezgre.

U svom priopćenju naveli ste kako smatrate da luksuzna gradnja kakva je najavljena nije primjerena okolnom prostoru, te kako će nagrditi vizuru tog dijela grada. Kakva bi gradnja na spomenutoj lokaciji po vama bila primjerena?

Hrvoje Zekanović: Ne radi se o tome hoće li stanovi na toj lokaciji imati 100 ili 30 metara četvornih. Svaka gradnja na ovom prostoru s pogledom na Šibenski zaljev te 100 metara od katedrale dobit će atribut ‘luksuza’. Kako se radi o najosjetljivijem i najvrjednijem dijelu povijesne šibenske jezgre, smatramo, ne poričući važnost primjerenog investiranja u Šibenik i stvaranja novih vrijednosti, kako prikazana potencijalna gradnja, pretežito namijenjena luksuznom stanovanju (sedam stanova i poslovni prostor u prizemlju) nije u skladu s okolnim prostorom, te kako bi u konačnici mogla na neprimjeren i štetan način utjecati na vizuru Šibenika.

Navodite kako se u podlozi prostora nalazi nekadašnji dominikanski samostan koji je razoren u savezničkom bombardiranju Šibenika. No, nitko niti u primisli nema evaluaciju tog prostora po njegovim povijesnim značajkama. Kako to komentirati?

Hrvoje Zekanović: Nekadašnji samostan i samostanski vrt su ono što je kroz stoljeća obilježilo ovaj prostor. Normalno je da nikome ne pada na pamet izgraditi samostan iznova, međutim nova gradnja na ovom prostoru ne smije nikada zaboraviti kolikih dimenzija, od kakvih materijala i kakvog oblika je bila nekadašnja građevina. Ne bih se složio da nitko niti u primisli nema uređenje ovog prostora, naime Društvu se javilo stotine Šibenčana doslovno iz cijelog svijeta upozoravajući na ovaj projekt.

Ovdje se u povijesnoj podlozi prostora nalazi nekadašnji dominikanski samostan koji, prema učestaloj tipologiji, osim građevina, sadrži i slobodni zeleni prostor (samostanski vrt). Iako je dio samostanskog sklopa razoren u savezničkom bombardiranju (Drugi svjetski rat) još uvijek se mogu pročitati tragovi prostorne organizacije i elementi građevinske strukture sklopa. Predstavljeni projekt zaobilazi navedenu povijesnu prostornu matricu i ničim ne podsjeća da ulazi u urbani sloj čije silnice, svakako, bitno uokviruju svaku moguću projektnu zamisao i ‘građevinsko raspolaganje’ predmetnom česticom. Projektni je prijedlog toliko indiferentan prema povijesnim činjenicama prostora da se niti ne osvrće na očekivanu restituciju, barem volumena razorenog uličnog objekta.

Zalažući se za tek minimalni respekt prema izvornosti, ističemo, također, neprihvatljivost postotka izgrađenosti parcele – prostor samostanske zajednice nije isto što i gradski stambeni blok. Memorija prostora, a to je, u najopćenitijem smislu, nezaobilazna svrha zaštite, u ovome se slučaju definitivno i nepovratno briše. Pitamo se, dakle, kako je ovako predstavljenom projektu, rukovodeći se elementarnim kriterijima zaštite, moguće dati ocjenu prihvatljivog.

Koliko je još takvih lokacija u Šibeniku koje bi mogle biti, a nisu, dio velike šibenske povijesne priče, već su zaboravljene ili čak nagrđene novogradnjom?

Hrvoje Zekanović: Šibenik je grad s najvećom zaštićenom povijesnom jezgrom u Hrvatskoj, ali zbog depopulacije i razaranja koja je pretrpio u Drugom svjetskom ratu grad ima mnogo crnih točaka. Ipak, naš grad je uspio sačuvati svoj izvoran izgled. Zapitajmo se želimo li da naša Kalelarga sutra bude očuvana poput dubrovačkog Straduna ili poput zadarske Kalelarge koja je u velikoj mjeri promijenila svoj izgled. Naravno da ovo nije jednini primjer neprimjerene gradnje u povijesnoj gradskoj jezgri Šibenika, ali je trenutno najveći.

Kako uopće pomiriti novogradnju u povijesnim gradskim jezgrama?

Hrvoje Zekanović: To je jako osjetljivo pitanje. Postoje tzv. interpolacije koje se ponekad koriste kod gradnje u zaštićenim povijesnim cjelinama. Postoje i metode potpune rekonstrukcije povijesnih objekata kao što je u Šibeniku slučaj s gradskom vijećnicom. Zamislite da je Haroldu Biliniću palo na pamet tamo napraviti zgradu poput ove peterokatnice koja se planira na Peškariji.

Ovo je prvenstveno pitanje za konzervatore i sve one koji se teorijski ili djelatno bave tim poslom. Povijesne jezgre najčešće nisu u ni jednom smislu strogo homogene strukture. Šibenska povijesna jezgra također je u velikom dijelu svog sadržaja heterogena. Ta polivalentnost okvir je i na određen način smjerokaz izazovu – kako graditi. Nebrojeni primjeri, prvenstveno europski, upućuju na to da je svakako moguće uspješno graditi u i povijesnim prostorima. Samo, za to se hoće znatno veći senzibilitet arhitekta koji radi na takvom projektu.

Kako objasniti pomalo disonantne stavove konzervatora koji blagoslivljaju projekte kao što je onaj u Docu, a s druge strane kompliciraju svaku rekonstrukciju objekata u jezgri do mjere da je postupak obnove tri puta skuplji i dugotrajniji nego na nekoj drugoj lokaciji?

Hrvoje Zekanović: Ovo pitanje morate postaviti gospodi iz konzervatorskog odjela.

A držite li da službe Ministarstva kulture rade svoj posao kada je riječ o adekvatnoj i primjerenoj zaštiti povijesnih građevina u Šibeniku?

Hrvoje Zekanović: Šibenska povijesna jezgra je golema, te je teško brinuti o njezinoj zaštiti. O ovako velikim i važnim projektima treba imati konsenzus javnosti i struke. Svi mogu pogriješiti, međutim dobro je kada imaš priliku ispraviti pogrešku, a svakako treba uvažiti činjenicu da je zaštita kulturnih dobara, u našem slučaju nepokretnih spomenika zahtjevan posao.

Kako onda, primjerice, tumačite pozitivan stav Ministarstva kada je bilo riječi o probijanju stoljetnih bedema na tvrđavi sv. Mihovila za potrebe projekta, umjesto da se projekt prilagodio kulturnom dobru?

Hrvoje Zekanović: Tvrđava sv. Mihovila je srce Šibenika i kulturno-povijesni spomenik nulte kategorije i to nikada ne smijemo zaboraviti.

Prema vašoj procjeni, koliko smo od svojih kulturnih dobara dosad uopće zaštitili, a koliko nam posla preostaje, te koliko će vremena trebati da se sve to riješi?

Hrvoje Zekanović: Zakonom je zaštićeno više manje sve što je potrebno, međutim treba raditi na kontroli zaštićenoga, a to je trajan proces.

Koliko Šibenik koristi ima od svoje povijesne priče?

Nikola Grubić: Relativno nedavno smo imali jako malo, danas sve više, a sutra budemo li pametni doslovno ćemo moći živjeti od povijesne gradske jezgre Šibenika.

Nema dvojbe, gledajući onako, recimo generalno, da Šibenik i njegovi građani imaju na umu važnost i da cijene povijesno naslijeđe. Zamišljamo da najveći dio turista i posjetitelja posjećuje Šibenik baš iz potrebe i želje da vidi i doživi nešto od spomeničke baštine – katedralu, uvrde, povijesnu jezgru i slično. Dakle, posredno ili neposredno, dio gospodarstva svakako živi na račun, kako kažete, povijesne priče. Osnivajući našu udrugu sve smo to imali na pameti. Međutim, zaključili smo da je racionalno usredotočiti se na četiri utvrde koje nakon godina zapuštenosti zovu na obnovu. Osim katedrale sv. Jakova obnovljene utvrde koje nedvojbeno nose izniman turistički potencijal, vidimo kao drugi naglasak na tzv. šibenskom brendu.

REKONSTRUKCIJA TVRĐAVA

Jeste li zadovoljni načinom na koji se odvija projekt uređenja tvrđave Barone?

Nikola Grubić: Jesmo, možda već idući tjedan otvorimo šampanjac. Ako sve bude u redu, Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac će uskoro svom gradu na poklon donijeti 1.000.000 eura.

Jeste li s gradskom upravom dogovorili raspodjelu odgovornosti i zadataka u tom projektu, te jeste li zadovoljni dogovorom?

Nikola Grubić: Mi smo izradili cjelovitu dokumentaciju i osmislili projekt, a Grad je izvršio aplikaciju za EU fondove. Društvo ima ugovor s Gradom o upravljanju tvrđavom, što je navedeno i u aplikaciji. Dogovor je da svi i dalje radimo na dobrobit našeg grada.

Krenuo je i projekt sv. Ivana, mozemo li već govoriti o terminskom planu kada je riječ o tim dvjema šibenskim tvrđavama?

Nikola Grubić: Nedavno sam izjavio te ću ponoviti kako vjerujem da ćemo za tri godine imati obnovljene i stavljene u funkciju tri šibenske utvrde.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.