Tko zna što je ‘Hrvatski otočki proizvod? Malo tko do nitko. Ništa čudno. Program koji je trebao brendirati hrvatsko otočje, poduzetnički ga podmazati i zadržati populaciju koja će biti mlađa od 60 godina, ostao je u sapunici lijepih namjera domaće politike.
Inicijativa Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije imala je za cilj okupiti sve otočke poduzetnike koji se bave drevnim zanatima, autohtonim poljoprivrednim kulturama ili kreativnim iskorištavanjem otočkih potencijala te podržati otočke proizvode od početne ideje do izlaska na tržište. Maslinova i eterična ulja, sirevi, hobotnice, slastice, prirodna kozmetika.
Hrvatski otočki proizvod postoji kao certifikat i kao sajam koji se ciklički održava jednom godišnje, ali, kako kaže Ivan Nimac, predsjednik otočnog poslovnog klastera, sve je ostalo na riječima načelne podrške Ministarstva.
– Svake godine registrira se pedesetak novih proizvođača i organiziramo se amaterski, uz pomoć županija. Vrh nam je Ministarstvo regionalnog razvoja. Zadnje tri, četiri godine su to pustili po tipu ‘snalazite se’. Svake godine dodjele neka sredstva i ništa dalje. Na početku smo dobili i prostor u centru Zagreba na kojem piše ‘Hrvatski otočki proizvod’, ali još uvijek stoji prazan pod ključem. Da ne bi bilo da se svaki otočki poduzetnik mora snalaziti na svoj način, organizirali smo poslovni klaster kao ispruženu ruku prema ministarstvu – kaže Ivan koji je kroz zadrugu Faust Vrančić revolucionirao otok Prvić.
Uzor iz 17. stoljeća
Kako se može stvoriti originalna priča o otoku Ivan je demonstrirao nizom prehrambenih i tehnoloških inovacija. Faust Vrančić, konstruktor i tehnički pisac iz 17. stoljeća, porijeklom s Prvića, inspirirao je Ivana na podizanje lokalnog muzeja njemu u čast, a i na nekoliko proizvoda: “Vrančićevi izumi iz tog vremena svodili su se na to kako praktično pomoći, ubrzati ili olakšati rad, posebice u poljoprivredi. Tako smo nabavili sušilicu na solarnu energiju i uredili pakirnicu. Prvo smo na tržište izbacili friško vakumiranu hobotnicu pa prirodno sušene smokve i proizvode od smokava. U sušilici sad sušimo i lišće smokava i maslina.”
Na otoku gdje inače više nitko i ne bere smokve, farmacutska tvrtka iz Češke zatražila je tri i pol tone ni manje ni više nego sušenog smokvinog lišća. Jedna druga inozemna kompanija hoće lišće isključivo otočkih maslina.
U zadruzi je kupljen i kotao s kojim se rade eterična ulja i rakije. Zvuči kao sjajna priča o uspjehu, no istina je da Ivan nema kome prepustiti vođenje zadruge. U mjestu Prvić Luka koje je nekada brojilo 1.800 stanovnika, sada ih živi 120. Otočko poduzetništvo definitivno nije najprivlačnija od mogućih karijera, a eventualni profiti su desetkovani poreznim nametima.
Otok nije kontinent
– Problem u Hrvatskoj je što se otoci tretiraju kao kontinent. Nije isto proizvoditi na Visu i na Prviću, mi smo puno bliže kopnu, a kamoli u Zagrebu. Jedini ustupak koji imamo kao otoci je da na natječajima pri Ministarstvu imamo neke olakšice. Ne postoje nikakva porezna oslobođenja ili subvencije, što je izobilno kompenzirano ishodovanjem pustih dozvola i suglasnosti da bi se pokrenuo otočki biznis. Ja bih sad htio da netko preuzme vođenje zadruge, ali nemam tko – reći će Ivan.
U susret im je izašla Šibensko-kninska županija. Dobili su prostor u starom gradu gdje se mogu kupiti svi artikli s certifikatom “Hrvatskog otočkog proizvoda”. Pomažu im i u organizaciji sajma.
– Sada pokušavamo nametnuti isto i ostalim županijama na obali. Blizu smo. 100 tisuća kuna izdatka za županiju nije puno, a za nas je ogromno. To nisu skupi proizvodi, no istina je da ih mahom kupuju stranci. Ljudi u strukturama su se malo probudili otkad postoji klaster, no želimo da nam Zagreb napokon ustupi prostor koji je otpočetka rezerviran za nas – priča dalje čovjek koji je Faustove izume “prepjevao” u 21. stoljeće, pa čak i plasirao tortu iz 17. stoljeća, a čiji recept davni izumitelj spominje u jednom od tekstova.
– U to vrijeme nije bilo slastica kao danas. Faust spominje kombinaciju sušene smokve, badema, oraha i kore od naranče. Tortu na kraju vakumiramo i tako zadržava svoja svojstva. Baš kao i hobotnica. Čim ribar dođe, dolazi do nas. Odmah se zamrzava, vakumira i ide na tržište. Imamo i na salatu, a uskoro i sušenu. Turistima je to jako interesantno -veli Ivan.
90 posto svih ulovljenih hobotnica u šibenskom arhipelagu završava na crnom tržištu. U trgovinama se praktički nema gdje kupiti. No, kako spriječiti ilegalno tržište, pita se Ivan, koji sanja o danu kada će moći vidjeti Hrvatske otočke proizvode na policama supermarketa. Noćna mora mu je, međutim, odgovor Ministarstva na stalni pritisak otočkih poduzetnika da im se pomogne: “Ministar Grčić mi je nedavno samo kratko odgovorio: Dokažite se na tržištu, pa ćemo razgovarati o subvencijama.” Poticajpar excellence.
