IVAN RUŽIĆ: Na recepciji turskog hotela primao sam članove kraljevskih obitelji

Ivan Ružić, student Veleučilišta u Šibeniku stigao je u Krešimirov grad upravo zbog studija turističkog menadžmenta. Danas je na drugoj godini specijalističkog studija, ukupno peta godina studiranja, a do diplome dijele ga još četiri mjeseca.

Prije nekoliko dana vratio se s iz turskog Marmarisa, gdje je od 15. kolovoza do 15. listopada boravio na svojevrsnom stručnom usavršavanju u sklopu zajedničkog projekta šibenskog Veleučilišta i D-Hotela Maris u vlasništvu turske Dogus Grupe koja bi naredne sezone trebala otvoriti hotel u šibenskoj Mandalini.

Ivan Ružić jedan je od ukupno 25 studenata koji bi u dogledno vrijeme trebali potpisati jednogodišnji ugovor s Dogus grupom i tako postati zaposlenikom šibenskog D-Hotel Maris.

Njegovo radno mjesto u Turskoj bilo je na recepciji, mjestu na kojem je radio i u hostelu Indigo kad je tek stigao u Šibenik prije pet godina.

– Kad sam došao Šibenik, tu sam odmah dobio posao i to iskustvo mi je uvelike olakšalo odlazak u Tursku – iskren je Ivan, a evo ostatka priče iz Turske, s recepcije na kojoj je primao direktore svjetski poznatih tvrtki, članove kraljevskih obitelji s Bliskog Istoka.

TRAŽI SE TIMSKI RAD

Kakav je bio program, raspored rada u Turskoj?

Kad smo došli, prva dva tjedna imali smo obuku uz pomoć kolega iz prethodne grupe iz Šibenika. Dali su nam knjigu sa svim standardnim operativnim procedurama što smo morali naučiti jer kod njih nema mnogo praznog hoda, odnosno daju ti odgovor na svako pitanje koje gost može imati i nakon što to naučiš, sve ostalo je super. Već tih prvih dana komuniciraš s gostima, ali kasnije te više ne nadziru toliko koliko ta prva dva tjedna. Daju ti da radiš poslove poput check ina, check outa, upisivanje profila gostiju, rješavanje bilo kakvog zahtjeva gostiju. Radni dan traje od 9 do 17 sati. Kad se umoriš, možeš otići na pauzu baš kao i bilo koji njihov zaposlenik.

Ono što posebno cijene je timski rad. Tamo se pojedinac ne može pohvaliti da je on sam napravio nešto dobro niti da je pojedinac sam kriv ukoliko učini nešto pogrešno. Pohvala ide cijelom timu, ali i pokuda. Ali zbog tog timskog rada, mogućnost pogreške je mala.

Znači li to da nisu strogi, ali da svejedno vlada red, rad i disciplina?

Definitivno nisu strogi. Zbilja. Ja sam radio greške, drugi su isto tako griješili, ali oni su nas odmah upozorili da se na greškama uči. Ne prigovaraju, nego ti kažu da sad znaš za drugi put. Princip rada je zaista drugačiji od onog koji imamo u Hrvatskoj. Gdje god da sam u Hrvatskoj radio, nije bilo tako. Tamo je bio užitak odlaziti na posao, posebno prvih mjesec dana. Znao sam na poslu ostajati i do 10, 12 sati jer me doista zanimalo. Pred kraj me već polako hvatala nostalgija za domom pa je sve to malo jenjalo, ali je zbilja bio užitak ići na posao.

Kako su tamošnji stalni zaposlenici gledali na vas? Jeste li im bili dodatni uteg u sezoni?

Nisam osjetio ništa takvo. Kad sam došao, kolege iz Šibenika, Toni Petrina i Andrea Zatezalo, sve su mi pokazali i pomogli. Osim toga, došao sam s nekim predznanjem pa mi nisu morali mnogo toga pokazivati. Vjerojatno im je u turističkoj sezoni kroz sedmi i osmi mjesec bila ludnica pa možda mojim kolegama nisu stigli toliko objašnjavati koliko nama koji smo došli kad je sezona polako počela ići prema kraju. No zbilja izlaze u susret i sve će ti objasniti.

Kažeš da cijene timski rad prije nego individualni no jesu li ti zahvaljujući tvom predznanju i volji za radom pohvalili te ili?

Pa rekli su mi, budući da sam pričao s kolegama s recpcije, da smo svi ispunili očekivanja. Dobio sam individualnu pohvalu, ali vjerojatno su i moje kolege. Nećemo se previše hvaliti. Ipak smo tamo bili kao tim. Za sve nas rekli su da smo odradili zbilja sjajan posao.

Jesu li Turci doista toliko profesionalni i koliko je, iz tvog iskustva, za očekivati da će svoju profesionalnost prenijeti na ovdašnje radnike ili će popustiti pred našim mentalitetom?

Mislim da je hrvatski mentalitet potpuno drugačiji od turskog i baš zato smatram da su ova dva mjeseca u Turskoj bila super jer vjerujem da smo usvojili barem malo tog njihovog timskog rada za koji mislim da ga u Hrvatskoj baš i nema. Zbilja se nadam da ćemo mi koji smo bili dolje uspjeti zadržati taj duh i u hotelu u Šibeniku i da ćemo ga prenijeti na ostale zaposlenike koji dođu. Mislim da bez takvog timskog rada kakvog njeguju u svojim hotelima, nećemo moći pružiti uslugu na koju su naviknuli svoje goste. Zbilja od svih stvari koje sam dolje naučio, mislim da je to najvažnije. Da zbilja moramo biti kao jedno.

ULOŽENI TRUD

Kako ste si organizirali vrijeme van posla?

Bili smo smješteni u kompleksu udaljenom od hotela tri minute pješice. Smještaj je sjajan, ima šest, sedam odjela za zaposlenike gdje imamo svoj kafić, trgovinu, frizera, privatnu plažu samo za zaposlenike. Da ne želiš, zapravo nemaš potrebu izlaziti izvan tog kompleksa. Naravno, kad svaki dan viđaš iste ljude, želiš izaći vani. Ali zbilja, što se tiče organizacije čine sve za zaposlenike baš kao i za goste hotela.

Postoji li mogućnost da je to sve dodatno bilo ‘ušminkano’ s obzirom da ste novac iz strane zemlje pa su se morali pokazati?

Ako je bilo ‘ušminkano’, to se nije vidjelo. Ako su glumili, onda su zaista zbilja odlično glumili. Koliko su samo truda uložili u nas. Tipa, u Hrvatskoj kad nekog dođeš po peti put pitati jedno te isto, reći će ti da si dosad već trebao naučiti, a tamo ti sve lijepo objasne i to s istim osmjehom na licu kao i prvi put.

Hoćeš li se vratiti u Tursku, ako ne kao njihov zaposlenik, onda u privatnom aranžmanu?

Ne bih, hvala. Možda u Istanbul. Hrvatska je neopisiva u odnosu na Tursku i da je kod nas bolja situacija, nitko ne bi razmišljao o odlasku.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.