Još o surom orlu iz pera Predraga Lucića: Orlovi razno lete

Nakon što su ranjenom orlu s Paga jedva spasili život, Emilio Menđušić i njegovi suradnici iz Sokolarskog centra kraj Šibenika moraju iznova spašavati i svog pernatog pacijenta i dignitet struke od arogantnih »gospodara neba i zemlje« iz Zmajlovićeva Ministarstva zaštite okoliša i prirode…

U  nesreći što ga je neki grabežljivi primjerak ljudske vrste sačmaricom skinuo s neba iznad Paga, ljetos je jedan suri orao imao sreću da je pao u vrt dobroga čovjeka i ribara Nikole Radana. Ranjena ptica nije mogla poletjeti, ali je još uvijek imala dovoljno snage i volje da se trkom – a ustreba li: i kljunom i kandžama – obrani od svakoga tko joj se pokuša približiti, pa makar taj neobični dvonožac bez perja i krila ne imao nikakvih namjera osim one da joj spasi život. No, paški se ribar srećom nije dao prestrašiti obrambenim gardom ranjenoga orla, pa ga je uhvatio mrežom migavicom i u pomoć pozvao vatrogasce koji su pticu grabljivicu u muškeri za soljenje ribe prevezli do vatrogasnog doma i tamo je nahranili i napojili.
Po orla je ubrzo stigao glasoviti sokolar Emilio Menđušić i prebacio ga u Sokolarski centar u Dubravi kraj Šibenika. Premda se nakon prvoga pregleda činilo da orao ranjen krivolovačkom sačmom više nikada neće poletjeti i da mu medicina teško može pružiti išta osim eutanazije, šibenski su se veterinari odlučili na operaciju koja kod takvih ozljeda rijetko uspijeva. I dogodilo se da je pernati pacijent ne samo preživio operativni zahvat na ramenom zglobu, nego i započeo s polaganim treninzima za svoj letački povratak u prirodu.

I dok orao, dva mjeseca nakon ranjavanja, uspijeva doskočiti na prečku visine 75 centimetara, njegovi spasitelji ne uspijevaju dokučiti zašto gospoda i gospođe iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode pokušavaju poništiti njihov dosadašnji trud i iznova ugroziti život jedva spašene ptice. Zvuči nevjerojatno, ali birokrati iz Zmajlovićeva ministarstva su svega tjedan dana poslije operacije zatražili od ljudi u Sokolarskom centru da orla transportiraju do Zaprešića, s obrazloženjem da će u tamošnjem utočištu Udruge za zaštitu divljih životinja imati primjerenije uvjete za oporavak. I od tog nauma ne odustaju ni dan-danas.

N isu pomogla ni upozorenja veterinara da je, kao prvo, više nego riskantno orla u postoperativnoj fazi prevoziti i na mnogo kraćoj relaciji od ove zapovjeđene i da, kao drugo ali jednako važno, nema nikakvog razloga za premještanje ptice iz Sokolarskog centra jer tamo postoji sve što je potrebno za nastavak uspješne rehabilitacije. Iz Ministarstva i dalje dolijeću arogantni dopisi u kojima se Menđušića i njegove suradnike – u nedostatku suvislije argumentacije – kaplarskim tonom poučava redu i disciplini: »Ministarstvo vas je obvezalo i financira za poslove skrbi i liječenja ptica grabljivica te ima dužnost nadzora vašeg rada. Stoga donosi odluke, a vaše nije da ih preispitujete.«

Srećom po ptice – a i po ljude koji na ovom primjeru mogu vidjeti čemu služe mozak i kralježnica – Emilio Menđušić nema ama baš nikakvog talenta za izvršavanje bahatih naredbi koje se protive njegovoj neizlječivoj ljubavi i savjesnoj skrbi prema stvorenjima koja lete a ne gmižu, pa s Ministarstvom komunicira kao slobodan čovjek, slobodan poput ptice: »Vi i ja očito ne živimo u istoj zemlji. U zemlji u kojoj ja živim, javnost i struka imaju pravo preispitivati svaku odluku vlasti, a vlast (u ovom slučaju Ministarstvo) ima dužnost i obavezu javnosti dati sve relevantne podatke i sva potrebna pojašnjenja. Tamo gdje vi živite možda vrijede neka druga pravila, ali u mojoj zemlji dužni ste, ponizno i skromno kako dolikuje javnim službenicima, odgovoriti na sva pitanja i dati sva potrebna pojašnjenja.«

M enđušića, takvog kakav jest, ne impresioniraju ni prijetnje Zmajlovićevog administrativnog zdruga da će Sokolarskom centru – ukoliko ne izruči orla – uskratiti financijska sredstva. »Nemojte si laskati. U najboljem slučaju i uz puno mašte, Ministarstvo može sebe smatrati tek skromnim sufinancijerom. Prava istina je da mi financiramo vaše Ministarstvo, i to dugi niz godina. Slijedom svega navedenog, orla možete dobiti samo upotrebom sile«, odgovara šibenski sokolar Zmajlovićevim papagajima koji se – i prije no što su se uzverali na 22. kat staklenoga nebodera gdje ih čekaju novi luksuzni uredi s kupaonicom za ministra – vladaju kao gospodari neba i zemlje, spremni da pticama propišu red letenja, a ljude istinski posvećene očuvanju života u prirodi svedu na mrtve brojke iz svojih proračunskih tabela.

Pa kad, uza sve to, pročitamo podatak da u Hrvatskoj – upravo zahvaljujući brizi Ministarstva zaštite okoliša za ptičji svijet i birokratskom svođenju posla inspektora zaštite prirode na kancelarijsko radno vrijeme – više ne biva uhvaćen niti jedan jedini od svih onih tisuća krivolovaca i krijumčara koji godišnje odstrijele i odnesu oko dva milijuna ptica, ostaje nam da strepimo i nad sudbinom one gumene patkice što je prošloga tjedna, nesmotrenošću autora, s ovoga mjesta poslana u uredsku kadu ministra Zmajlovića.

IZVOR: novilist.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.