Danas 1. studenog, puna su četiri mjeseca kako smo postali dio europske elite. Prošlo je 120 dana od one svenacionalne žurke na Trgu bana Jelačića koja je kulminirala točno u ponoć, kada je Hrvatska zasjala kao 28. zvijezda Europske unije. Sada, kada je prošao četveromjesečni mamurluk, možemo li reći da smo se probudili u nekoj boljoj državi? Osjeća li itko, osim vojske birokrata koji su se prešaltali na bruxelske plaće, da mu se život promijenio nabolje? Je li nam se standard poboljšao? Jesu li redovi na birou manji? Ako se pita običan puk, sve je isto k’o i lani.
JE LI VRIJEDILO?
Da neki dan nisu na televiziji vidjeli premijera Zorana Milanovića kako se s ostalih 27 izabranih fotografira uoči početka summita EU, vjerojatno bi i zaboravili da smo dio tog elitnog kluba. Da nam je tako dobro.
Nitko nije očekivao da će nam se nakon 1. srpnja život preko noći promijeniti nabolje, da će efekti ulaska u Europsku uniju biti vidljivi odmah. Da će nam teći med i mlijeko. Ali, obični građani nadali su se bar nekim znacima koji upućuju da stvari kreću nabolje, koji će probuditi nadu da sve ono što smo morali trpjeti proteklih petnaestak godina, od otvaranja pregovora o Sporazumu o pridruživanju i stabilizaciji do tog 1. srpnja, nije bilo uzalud. Da je vrijedilo svo ono puzanje pred Karlom del Ponte, a nakon toga i pred Serge Brammertzom. Da se, oprostite na izrazu, isplatilo tu i tamo pojesti koje govno. Za sada takvih znakova nema. Umjesto toga, dojam je da smo od one veselice na Trgu bana Jelačića potonuli još niže. Umjesto blage euforije, među građanima Lijepe naše kao da je zavladala neka apatija, pa i razočaranje.
POTONULI JOŠ NIŽE
A kako je krenulo, uskoro bi se moglo pretvoriti i u otvoreni bunt. Hrvatska je iz dana u dan sve zaduženija, ono nešto malo industrije što nam je ostalo pred pucanjem je, investicije postoje samo u Power Point prezentacijama ministara, a nezaposlenost se nakon sezonskog time outa ponovo vraća na rekordne brojke. Ali smo barem u Europskoj uniji.
