Lažna etiketa ‘HDZ-ovog čovjeka’ donijela mi je samo probleme

U vašem mandatu ravnatelja Uprave za zatvorski sustav izrađen je projekt šibenske kaznionice na poduzetničkoj zoni Podi. Iako je bilo najavljeno kako će se kaznionica početi graditi ove godine, kako bi konačno otvorila 2016., aktualna Vlada stavila je projekt na čekanje, odobrivši za njega novac tek za dvije godine. Što mislite, zašto je povučen takav potez?

Svi znamo kako je problem prenapučenosti zatvora jedan od akutnih problema zatvorskog sustava u Hrvatskoj. Zašto je Vlada odlučila odgoditi projekt koji bi ove probleme u najvećem dijelu zaliječio ne znam, jer se to dogodilo nakon što sam otišao s mjesta ravnatelja Uprave za zatvorski sustav. Dok sam bio na toj poziciji sa svojim sam suradnicima odradio velik dio posla vezano za planiranje projekta nadogradnje zatvora u Zagrebu, ali i izgradnje kaznionice u Šibeniku.

Šibenski tjednik u prošlom je broju donio priču o tužbama zatvorenika koje se u najvećoj mjeri odnose na neadekvatne uvjete smještaja, a koje su ukupne vrijednosti oko 87 milijuna kuna. Nije li to znak da se nešto hitno mora učiniti po pitanju uvjeta smještaja zatvorenika te da ćemo u protivnom zaludu u sudske tužbe ‘ulupati’ sav taj silan novac?

Činjenica je da se nešto mora promijeniti. Toga su svjesni svi oni koji rade ili su radili u zatvorskom sustavu. Svjesni smo i činjenice da zatvorenici tuže, da je to njihovo zakonsko pravo, a da, s druge strane, uvjeti smještaja u hrvatskim zatvorima ne odgovaraju propisanim standardima, i da su tužbe zatvorenike za RH unaprijed izgubljene. Nešto bi mogao promijeniti nabolje sustav probacije koji će uskoro zaživjeti, no ne znam koliki će on pozitivan efekt uistinu polučiti, s obzirom na razmjere problema.

Jesu li u vrijeme kada ste vi pripremali projekt šibenske kaznionice bile ispunjene financijske pretpostavke?

Bilo je predviđeno da se pola iznosa potrebnog za izgradnju kaznionice izdvoji iz državnog proračuna, a pola preko kredita Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Ti poslovi s EBRD-om bili su dovedeni do samoga kraja. Što se dogodilo, i zašto u proračunu nije pronađen novac teško mi je u ovom trenutku kazati. No, unatoč onome što će kazati neki njegovi kritičari, mislim da bi ovaj projekt doista mnogo značio za Šibenik, jer bi u situaciji kao što je ovca današnja, kada ljudi mahom ostaju bez posla, otvorio na gradskom području preko 500 radnih mjesta. Osim toga, nemojmo zaboraviti da bi se izgradnjom kaznionice na Podima iselio današnji zatvor iz centra Šibenika, te da bi se taj prostor sutra otvorio nekim drugim državnim službama.

Nedavno ste otišli u mirovinu s mjesta voditelja splitskog zatvora. Zašto ste relativno mladi odlučili tako, odjednom, okončati karijeru?

Najprije moram kazati kako nisam okončao ništa. Nikad ne reci nikad. Tako je i s mojom mirovinom. Mnogo je mojih kolega otišlo u mirovinu, pa se vratilo u djelatni radni odnos, poput bivšeg ravnatelja policije Benka ili Tomurada… Što se tiče moje odluke, gledajući okolnosti u kojima sam se našao, procijenio sam kako bi mirovina bila najmudriji potez, no tko zna što će donijeti vrijeme.

Kakve su to ‘okolnosti’ odredile vašu odluku za umirovljenjem?

Bio sam svjestan da ostanak ne bi imao nikakvog smisla, da mi ne treba svaki dan grč u želucu. Zahvalan sam svima onima koji su me u tome podržali i omogućili mi da stavim točku na ‘i’. Bila je to kompleksna situacija. Najprije se promijenila vlast, te su ukinuta mjesta ravnatelja državnih agencija. Iako je ministar pravosuđa sugerirao da bih trebao ostati u ministarstvu kao pomoćnik ministra za zatvorski sustav, to se ipak nije dogodilo. Trebao sam nakon toga doći u šibenski zatvor, no odluka je donesena i poslan sam u splitski zatvor. Tamo sam odradio maksimalno profesionalno, no kad sam sve sagledao i nakon što sam dobio dojam da ne bi bilo loše povući se, podnio sam molbu za mirovinu, dobio suglasnost i otišao.

No, nije li jedan vaš kolega iz splitskog zatvora koji ima 64 godine, dakle mnogo je stariji od vas, također podnio molbu, ali ona nije prihvaćena i on nije proglašen suvišnim kadrom?

Ne bih to komentirao. Mogu kazati samo ono što znam – da sam mu ja dao suglasnost na molbu, ali on nije dobio mirovinu od ministra, a ja jesam.

Imate li političkih ambicija sad kad ste izašli iz sustava policije i pravosudnog sustava?

Imam neku svoju viziju, želje i ambicije. No, sigurno znam da se u ovom trenutku neću politički angažirati. Imao sam ponude od jedne opcije koja nije niti SDP niti HDZ, da budem nositelj njihove županijske liste, no to sam odbio. Hoću li se u budućnosti angažirati ne znam.

Jednom ste mi kazali kako vam je želja biti kandidat za gradonačelnika Šibenika…

I dalje ostajem pri tome. To bi za mene bila velika čast. Dao Bog da to i dočekam.

Vezano za ambicije, ako se ne varam, jedno ste vrijeme priželjkivali mjesto dekana šibenskog Veleučilišta. Je li to danas za vas nemoguća misija?

Nije nemoguća, dapače. Ispunjavam sve uvjete. Kad bude natječaj, procijenit ću situaciju i možda se javom. Mislim da bi za Šibenik bilo dobro da Veleučilište vodi čovjek iz Šibenika. No, neću srljati. Iskusan sam čovjek, imam nekoliko desetljeća upravljačkog iskustva i mislim da ću moći donijeti pravu procjenu.

Često vas se povezivalo s politikom i stavljalo u kontekst aktivnosti u HDZ-u. Jeste li ikad bili član te stranke?

Po stoti put ću ponoviti kako nikad nisam bio član HDZ-a. Nepobitna je činjenica da je, kad sam postao načelnik PU šibensko-kninske HDZ obnašao vlast u Šibeniku i u Županiji i normalno je da su mi ti ljudi dali podršku. No, da je na vlasti u to vrijeme bio SDP, do danas bih bio obilježen kao SDP-ov kadar. Siguran sam da sam svoj posao odradio maksimalno časno i moralno, kako u Šibeniku, tako i u Zagrebu, u Policijskoj upravi zagrebačkoj i u Upravi za zatvorski sustav, ali i u splitskom zatvoru gdje me imenovala Kukuriku vlada. Svi mi kroz život napravimo poneku grešku, no važno je da nemate afera iza sebe.

Ako niste bili član, otkud ta fama s vama i HDZ-om?

Proizveli su je neki mediji i neki ljudi, nažalost moji sugrađani Šibenčani, koji su stalno moje ime stavljali uz HDZ, koji su pisali o odstrelu SDP-ovih kadrova u policiji i o načelniku koji vrši HDZ-ovu inkviziciju. Nažalost, kad perje prospete teško ga je kasnije skupiti. Ne znam zašto su to činili, no jesu. Ne događa se svaki dan da netko iz Šibenika bude pozvan u PU zagrebačku. Meni se dogodilo i time sam bio počašćen, kao i onda kada sam dobio priliku voditi Upravu za zatvorski sustav. Možda je to nekome smetalo. Pa, pojedinci iz SDP-a i tada su zvali zagrebačku skupštinu koja je trebala dati protokolarnu suglasnost na moje imenovanje, da se ona ne izglasa. Ako ćemo sasvim iskreno, zbog te etikete ‘HDZ-ovog kadra’ sam i otišao iz Uprave za zatvorski sustav. No, koliko sam veliki HDZ-ovac govori činjenica da me, otkako sam se vratio iz Zagreba nitko iz te stranke nije pozvao. Zato sam, iskreno, ljut na jedne i na druge. Upravo zbog toga odlučio sam zasad ostati po strani. Danas bih samo volio da mi netko može jasno i glasno kazati što sam to napravio za bilo koju stranku ili protiv nje. Samo sam radio svoj posao najbolje što sam znao.

Ali ne krijete da je ta etiketa koja vam je ‘zalijepljena’ uvjetovala da promjenom vlasti postanete ‘nepodoban kadar’?

To je apsolutno točno. Ali ne treba se tome čuditi. Očito su mjerila različita. Netko može imati stranačku iskaznicu i biti u policiji, a da nitko u tome ne vidi problem, a netko nema iskaznicu pa je veći političar od ovog prvog. Stvar je kako ćete to prezentirati javnosti. Sjetite se kako je u javnosti bila predstavljena afera s kolegom Damirom Horvatovićem i blogom ‘Šibenska konoba’. Ja sam u to vrijeme bio nazivan progoniteljem blogera, neki su pisali da kradem ljudske slobode, da se osvećujem čovjeku samo zato što je SDP-ovac. Franko Vidović, šibenski dogradonačelnik i saborski zastupnik SDP-a mi se ispričao zbog svih neugodnosti koje mi je prouzročio na konferencijama za medije o kolegi Horvatoviću. No, činjenica je da bih i danas postupio isto jer smatram da policajac mora biti policajac.

Kazali ste da je kritičnost i etiketiranje uvijek polazilo iz Šibenika. Zašto tako mislite?

Tako ispada. Kad sam preselio u Zagreb bilo je ljudi iz Šibenika, čak i iz vaših novinarskih krugova, koji su me provjeravali, češljali su mi imovinu, provjeravali su kako sam kupio stan, kako sam upisao kći na fakultet. Nisu pronašli ništa, srećom, ali da jesu bili bi me razapeli. Ja sam napravio nešto drugo – stan sam kupio prije nego što sam se preselio u Zagreb na posao, i to kada je moje kći redovnim putem upisala fakultet. Nakon toga dobio sam posao u Zagrebu i nudili su mi državni stan za stanovanje. Mnogi su mi u to vrijeme sugerirali da ga uzmem, a svoj iznajmim, no ja sam to odbio. Imao sam svoj stan u kojem sam živio sa svojim djetetom i smatrao sam da je tako pošteno. Ipak, nigdje niste vidjeli da je to netko napisao u nekoj novini.

Jeste li onda u nekim krugovima percipirani kao opasan čovjek?

Tako ispada, ali mi nije jasno zašto. Jesam visok 1,90, ali mislim da me se nitko nema zašto bojati. Svoj sam posao radio časno, nikome nisam naudio svjesno i ne razumijem otkud takva percepcija.

Ali mislite se da je percepcija određenih krugova takva?

Slažem se da je takva. No, ponavljam, ne znam zašto je tako. Ne isključujem mogućnost da sam pogriješio, no čovjek donosi sudove na temelju činjenica s kojima raspolaže. Na koncu,. komunikacija je alat koji svi imamo u rukama, i njime se svi možemo služiti.

Je li vam danas žao što ste napustili policiju? Mislite li da bi se stvari odvile drugačije da niste?

Čujte, imao sam svoju krizu. Ipak sam ja dijete policije, radio sam za MUP od nepune 14. godine. Zato mi je bilo doista teško kad sam prešao u pravosuđe. Kriza je trajala je otprilike mjesec dana, no onda sam sam sebe urazumio. Danas je to za mene završena priča. Važno mi je da sve te ljude s kojima sam radio mogu sjesti za stol i pogledati im u oči. Kroz svoj sam radni vijek prikupio doista ogromno iskustvo. Rado se toga i prisjećam, od prvih dana kada sam bio načelnik policijske uprave na Visu, pa smo iz kasarne slali oružje brodom Boži Markoviću i njegovim suradnicima u Šibenik, na samom početku rata, preko rada u šibenskoj Policijskoj upravi, pa do vremena kada sam u Zagrebačkoj Policijskoj upravi došao u situaciju kada smo imali nekoliko teških neriješenih slučajeva, od premlaćivanja mladog Luke Ritza, ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukanića, te da su svi počinitelji pronađeni, a posao odrađen maksimalno korektno i pod povećalom javnosti. Na koncu, sjetim se ponekad i kako me pritisak javnosti pratio čak i u Upravi za zatvorski sustav. Kad sam sjeo nas čelnu funkciju, baš u to vrijeme u zatvor su završili i bivši premijer Ivo Sanader, bivši gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok, bivši ministar Damir Polančec.

 

Šibenčani i zatvorski sustav

Na mjestu ravnatelja uprave za zatvorski sustav naslijedio vas je bivši kolega iz šibenske policije, također Šibenčanin Ivica Šimac. U kakvim ste s njim odnosima?

Bili smo u dobrim. Uvijek ima nekih nesporazuma, ali bili smo dovoljno civilizirani da posao možemo odrađivati u suradnji i profesionalno. Na koncu, i on je dao suglasnost za moju mirovinu. Što je bilo, bilo je.

Što je to sa Šibenčanima i upravom za zatvorski sustav?

Doista ne znam. Osobno, na to sam mjesto došao nakon što sam nekoliko mjeseci vodio Policijsku upravu zagrebačku, na poziv dvojice ministara, Šimonovića i Karamarka. To sam prihvatio i svoj posao odrađivao. Nažalost, moram kazati kako neki Šibenčani nisu bili ponosni na uspjeh svog sugrađanina. Bilo je u to vrijeme i među vama novinarima zlonamjernih koji su prosvjedovali u upravi za zatvorski sustav jer je na njezino čelo došao netko iz sustava policije i k tome još šibenske. Oni su zaboravili da je i prije mene na čelu te uprave bio kolega iz policije, a evo, i kasnije je došao kolega Šimec, također iz policije i to još šibenske.

 

‘Nisam kupio auto od Veleučilišta’

Još uvijek ste, spomenuli smo, aktivni na šibenskom Veleučilištu. Vaša suradnja seže gotovo od prvih dana te ustanove…

Sa šibenskim Veleučilištem počeo sam surađivati dok je još imao status Visoke škole za turizam, kada ju je vodio gosp. Belak. Sudjelovao sam čak i u osnivanju Veleučilišta, a sada, kako sam u mirovini imam više vremena i mogu se tome posvetiti, još se više uključiti i dati svoj doprinos. Osim toga, imao sam dosta predavanja na novom studiju za probaciju, potom u zagrebačkom pravnom fakultetu, a i na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, na policijskoj akademiji. Drago mi je zbog toga. Nadam se da ću sa šibenskim Veleučilištem i dalje surađivati.

U posljednje vrijeme u medijima čitamo kako policija vrši izvide na Veleučilištu, a ako ga ne češlja policija, češlja ga revizija.

Ne bih to komentirao. Vjerojatno ima ljudi koji nisu zadovoljni, kao što ih ima uvijek. A, na policiji je da provjeri sve navode i optužbe. Nažalost, kada prijave nisu opravdane, to košta mnogo policijskog vremena i novca.

I vas se prozivalo da ste od Veleučilišta kupili Škodu Octaviu za 18000 kuna. Je li to točno?

To je notorna laž. Ne radi se o Škodi Octaviji, već o Fabiji, a velika je razlika između dva ta automobila, i nisam je kupio od Veleučilišta već od Porshe leasinga. Najžalosnije u toj priči jest što je podatke novinarki vjerojatno proslijedio moj bivši kolega, suradnik iz policije. Istina je sljedeća – iskazao sam interes u jednom šibenskom auto centru za kupnju polovnog automobila koji bi koristio u polju. Nakon nekoliko mjeseci čovjek iz auto centra me nazvao i kazao kako ima polovnu Fabiu s tri cilindra, koja je bila na korištenju kod Veleučilišta, te su ga iz te ustanove vratili auto kući. Uzeo sam auto od njegovog vlasnika, Porshe leasinga, a ne Veleučilišta, što se vidi i iz kupoprodajnog ugovora. No, netko iz policije nije želio vidjeti istinu, pa je priču plasirao kako mu je pasalo. A novinarka je nije provjerila.

Dakle, kolege iz šibenske policije kojima ste do jučer bili šef sad su počeli istraživati vas?

Moram vam priznati da sam bio zaprepašten kada sam shvatio da se kolega krenuo raspitivati za taj auto. Ne znam što mu je bio povod. Ne znam čemu ta zlonamjernost. Možda se netko boji mog povratka u šibensku policiju.

To ste vi i najavljivali i to baš za Šibenski tjednik, niste li?

Jesam, i to nije isključeno. Tko zna, možda je jednog dana vratim, a možda i ne. Tko zna što budućnost nosi. Ipak, moram kazati kako se moj život dosta promijenio ulaskom u zatvorski sustav. Iz represivnog aparata gdje ste počinitelje gledali kao kriminalce, ušao sam u aparat koji mi je te ljude dovodio svaki dan, u kojem sam s njima počeo suosjećati, i na koncu, u kojem sam počeo te ljude gledati kao one koji će sutra postati članovi zajednice. Zato mislim da bih danas imao problema kada bih se morao vratiti u represivni sustav. Teško je samo tako pomicati sklopke u glavi.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.