Na 12,5 tisuća kvadratnih metara nedaleko od Šibenika, u šumama Dubrave smjestio se istoimeni Sokolarski centar. Iza njega je 25 godina rada pod palicom Emilija Menđušića i uz pomoć brojnih volontera. Zahvaljujući zajedničkom radu i naporima danas se Sokolarski centar može pohvaliti da je jedina bolnica za ptice grabljivice i DNA banka ptica grabljivica u ovom dijelu Europe. Tu je smještena i banka pera, te forenzički laboratorij. Naravno, otvoreni su i za posjetitelje jer se nekako trebaju financirati. Tamo se mogu vidjeti ptice za prezentaciju, one koje se uzgajaju, no ozlijeđene su skrivene od pogleda ljudi kako bi se oporavile na najbolji mogući način i potom vratile u divljinu. Četvrt stoljeća rada nije uvijek teklo glatko, a Emilijo će reći: ‘Bilo je vremena kada smo doslovno razmišljali hoćemo li kupiti hranu sebi ili pticama’. Srećom, koliko god teško bilo, nikad nisu stavili ključ u bravu.
Što kažete, u kojoj bismo mjeri mogli reći da je ovo egzotično mjesto?
Vidite, egzotično je jer smo jedini, to sigurno. Ali, ako pogledate TripAdviser, to je američki portal za putovanja, mi smo treći po ocjeni posjetitelja. Znači, odlični smo po svim posjetiteljima, pa ako rangiraš turističke atrakcije u Šibensko – kninskoj županiji onda je to ide ovako, Nacionalni park Krka, pa katedrala sv. Jakova i zatim mi. Ima nas i na Lonely Planetu. Egzotični smo i za neke druge prilike jer malo zemalja može sebi priuštiti da ima bolnicu za grabežljivice. To je svugdje skupa priča.
Otkud ideja za ovakvo jedno mjesto?
Nisam internet generacija, ja sam nažalost ili srećom, knjiška generacija, a u knjigama često nađeš puno više nego na internetu. Tako je u jednoj knjizi čovjek radio sa sokolima, a ja čovjek iz grada, nisam znao ništa o tome. Izgledalo mi je egzotično, čudno i tako je sve počelo. Ovdje smo imali malu kućicu, bili smo mala grupica. Imali smo ptice, išli smo u lov, vikendom smo malo uživali. A onda su ljudi, naravno, pretpostavili da ako imamo ptice grabežljivice da o njima nekog vraga i znamo kad su bolesne. Tako nam je došao prvi čovjek s bolesnom pticom, pa drugi… Mi bismo ih slali u Zagreb, pa u Rijeku, ali ptice bi uvijek bili mrtve na kraju. Srećom, u grupi su bila dva volontera koja su rekla:’Slušaj, tu nešto ne štima, ajmo mi to promjeniti’. I tako je priča počela. Prvo smo njih educirali uz pomoć engleskih veterinara koji su dolazili ovdje i držali ”workshopove’ pet godina besplatno, pa dok smo nabavili opremu, skupili smo sve potrebne papire i sad smo jedina bolnica u ovom dijelu Europe.
Imaju li ptice koje su ovdje imena?
Naravno jer se razlikuju po temperamentu, pa im dajemo imena pa osobnosti. Imamo dvije sestre. Jedna je Jenkie, druga je Dixie. Jenkie je vrlo praktična, jedan let i gotovo, a Dixie je prava južnjakinja, znaš kakve su one. Lete po nebu i sve ostalo i koji put treba provjeriti je li joj nešto ‘šunilo’ u glavu ili nije. Umjetničke je naravi. Tako da sa svima radim kao što radi učitelj u školi – sporog ubrza, brzom da ono što mu treba pa da svi uspješno prođu razred.
Kako se ponašaju takva imena dobiju?!
Da, da. Ili po nekom geografskom porijeklu. Nastojimo ne davati imena poput Miki, Kiki nego baš ‘origigi’.
Vidim, kafić se zove ‘Kod pospane sove?
Da ne bismo imali ‘Excelsior’ ovdje ili tako nešto (smijeh).
Imate li neku pticu koja se posebno ističe, plijeni pozornost posjetitelja?
Gle, to ide ovako. Ljudi dođu, sjedu na onu klupicu tamo i imaju program od 45 minuta, ako je riječ o individualcima, šetamo okolo. Imaju i blizak, osoban kontakt s pticom. Ideja je da se djeci pruži barem mali uvid u prirodu i da zapamte barem nešto pa to primjene kada jednog dana počnu samostalno odlučivati. Naime, generalni stav je da prirodu nećemo zaštititi s nikakvim zakonima. Mi smo specijalci u rušenju zakona. Ideja je da ako već moraš baciti hladnjak preko ograde da se ne bojiš kazne, nego posljedica koje ćeš tako izazvati u prirodi. Ako to shvatimo, neće nam trebati regulacije, a ljudi će se ponašati kao svi Europljani koji ne bacaju hladnjake preko ograde.
Što je s ovom kolekcijom pera u kafiću?!
Znaš da mi u Šibeniku neprestano govorimo o brendiranju. Ako ‘googlaš’ ‘feather atlas’, dobit ćeš dvije baze pera. Jedna je FIS, druga je naša. Znači, druga svjetska digitalna baza pera ptica grabljivica je naša, znači imamo proizvod koji je drugi na Googleu. Ili, ako pogledaš fotografije, prvo će biti naše, pa tek američke jer su naše bolje. Drugim riječima, mi jesmo brend. Ove godine bila nam je meksička televizija, bila je nizozemska i dolazi nam ponovno. Prije dvije godine bio je National Geographic. Dakle, ovdje se stalno redaju televizije jer je mnogima ovo dobar primjer kako se novac iz turizma može iskoristiti za opće dobro.
Znate kako čovjek kad provodi mnogo vremena s nekom životinjom razvije zajednički jezik. Imate li pticu koja se glasa čim vas čuje ili vidi?
Ne, jer to nije dobro. One te prepoznaju po govoru tijela, pa ako si nervozan ne žele komunicirati s tobom. Moraš biti opušten u njihovom društvu jer ako osjete u tvom ponašanju da misliš na deset drugih stvari izbjegavat će kontakt s tobom. Moraš se pripremiti za susret s njima, a to te oslobađa stresa.
Onda ste vi čovjek bez stresa!?
Nisam. Ne držim pticu stalno kraj sebe. Ali, ako radiš s njima ne smiješ misliti na druge stvari jer su brze, brzo reagiraju i možeš napraviti grešku. Moraš biti koncentriran jer one lete sto kilometara na sat i nemaš vremena misliti na drugo.
Imate li kakve hobije, zanimacije van Sokolarskog centra i svega što on podrazumjeva?
Radi se o tome da ovdje imaš prirodu na dlanu, ali nisam budalaš koji voli samo ptice, a ne voli ljudi. Nisam samo sokolar, ja sam i osjećajno biće. Volim čitati knjige, biti s ljudima, ići na koncerte. Nije to moja ‘infišacija’. Nisam samo sokolar jer to rađa uskogrudnost. Po mom kriteriju, najopasniji su ljudi koji obožavaju životinje. Sve više primjećujem da takvi ljudi sve više počinju mrziti ljude, a to je pitanje patologije i ne možeš mrziti svoju vrstu jer ne želi uzeti psa doma. Sve mora imati svoje granice.
Što biste rekli da ste naučili od ptica?
Ptice su me naučile sljedeće, posesivnost nikad nije dobra. Ako imaš psa i naučiš ga da ne piški u kući, da ne grize poštara, ti ga ne neki način zaboraviš. Postaje dio pokućstva. Ali ptica ti to ne dozvoljava jer ona neprestano uči, uči o tvom ponašanju, pticama i ako si prestao komunicirati s njom, baviti se s njom makar i u mislima, ti si je izgubio i ona te prestane uvažavati.
