Jasnih i odriješitih stavova o glazbenoj mašineriji današnjice, Jure Celić suočio se s IŠ-ovcima. Profesor violine u Glazbenoj školi ‘Ivana Lukačića’, iako školovani violinist za sebe će reći da je s vremenom postao multinstrumentalist. I nije daleko od istine kada se na papir stavi da je u fakultetskim danima svirao bas gitaru, ne tako davno u Šibenskoj narodnoj glazbi svirao je saksofon (pa zaključuje da je mnogima u gradu prepoznatljivo lice), a trenutno svira mandolinu u jazz-rock sastavu ‘Cavali ritorno’ i klapi Klačarda te je alfa i omega orkestra ‘Horses’ back’ iliti, slobodnog prijevoda, ‘Konjevrati’.
Ne čudi onda što jedva stigne prošetati mopsa Becksa, a ne pamti niti kada se zadnji put otisnuo na pučinu baciti tunju…Pitate li ga ima li glazbene uzore, uslijedit će duboki uzdah, kratka pauza i odgovor da ih odavno nema. Odrastao je na Šubićevcu gdje je na njega najveći utisak ostavio glazbeni pedagog Mate Višić za kojeg će Jure, uz profesoricu Mariju Sekso, kazati da su istinski entuzijasti čijim stopama i sam namjerava krenuti. Je li na pravom putu, prosudite sami…
Dirigent si orkestru kojeg sačinjava 20-ak mladih zanimljivog naziva ‘Horse’s back’.
Da, riječ je o mediteranskom big bandu, osnovani smo prije dvije godine, a sviraju djeca osnovne i srednje škole. Kako nisu željeli svirati u nekom tipičnom orkestru, niti su željeli tipično ime, dugo sam razmišljao koje ime dati orkestru. Sugerirali su mi samo da žele engleski naziv, nešto pamtljivo. Jednom sam se vraćao sa suprugom iz Drniša i uočio sam tablu ‘Konjevrate’ i rekao: Horse’s back. To je bilo to, naziv je ostao. Interesantno je da je sada otvoren jedan lokal u Konjevratima koji se tako zove, prate naš rad i rekli su da će nas zvati i ispeći nam cijelo janje.
Kako se snalazite na probama, osjetili se jaz u godinama između tebe i svirača?
Tip sam dječjeg pedagoga pa se u trenu vratim na njihov nivo i na taj način radimo. Ne postoji presing već zabava i komunikacija. Sa mnom dijele i ljubavne jade, kojih ima koliko hoćeš, ali to uopće nisu jadi, već gluposti kojima se obično dobro nasmijem.
Tvoja je nakakva uzrečica kada je u pitanju glazba da se svaki stil ne može samo naučiti već ga se treba doživjeti.
Doživjeti neki stil je zapravo najteže, ali najvažnije. Dok sam studirao violinu svirao sam u rock sastavu, ulazio sam u pankerske vode, naslušao sam se elektronike…Da bi doživio neki glazbeni stil jednostavno moraš osjetiti taj način života. Ulazio sam u sve pore glazbe u životu i po tome sam drugačiji od puno mojih kolega glazbenika.
Može li se uopće o glazbi naučiti ex katedra?
Prije deset godina radio sam u CD shopu Dinaton u Preradovićevoj ulici u Zagrebu i to je za mene ogromno životno iskustvo. Više sam tamo naučio opće kulture u glazbi nego li na kolegiju ‘Povijest glazbe’. Dinaton je kasnije kupio Hit recrods. Sjećam se tog perioda, radio sam na sekciji ‘Klasika, jazz i rock antologija’, a kolega mi je bio Šibenčanin Milivoj Zenić, strašan lik, bibliotekar, veliki fan glazbe. Svi su kod nas dolazili. Svako značajnije ime koje je sviralo u Zagrebu dolazilo je u Dinaton. Tamo su se skupljali Dražen Vrdoljak, Siniša Škarica…Tada sam najviše naučio o povijesti glazbe jer, svi smo na fakultetu učili o tim i tim kompozitorima, ali nisi mogao čuti kako zvuči, primjerice, francuska glazba XVI stoljeća.
Tko je imao najviše utjecaja na tebe od glazbenih umjetnika s naših prostora?
Uvijek najviše spominjem šibensku punk grupu Nula. Oni su za mene stoputa bolji bend od Hladnog piva. Zagrebačni su u zadnje vrijeme za Nulu – nula. Taj je sastav u ono doba na prostor bivše Jugoslavije donio novi stil, punk. Dok sam radio u Zagrebu nisam mogao vjerovati koliko mi je pankera prilazilo kada bi čuli da sam iz Šibenika. Reagirali bi ‘vow, otamo je i grupa Nula’. Nažalost, progutao ih je rat i tadašnje vrijeme i nestali su sa scene.
Imaš li glazbene uzore?
Više ne. Kao mulac sam imao, svi ih imaju..Sviđao mi se stari rock, kako je Hendrix svirao gitaru, zatim Mozart i Bach u klasici, ali s vremenom, kako čovjek sazrijeva, shvaćaš da su uzori, koliko su zapravo dobri, ujedno nisu jer stvaraš jednu vrstu ideolaterije koje se kad-tad moraš osloboditi. Ideolatrija je opasna jer ima vrhunskih muzičara, ali koji su pod utjecajem jednog glazbenika pa im se to osjeti u glazbi. Bilo bi se najbolje svega toga riješiti da bi mogao sam kao osoba ići naprijed. Kao i u svemu tako i u glazbi.
Savjetuješ li onda svoje učenike da ne bi trebali imati uzora u glazbi?
Današnji su mladi čudni. Recimo, kod mene u orkestru oni idu unazad. Imaju 12, 13 godina i slušaju Guns n’ Roses , što je nekakv kraj rock’n’rolla…Pojma nemaju, niti su ikad čuli za Creedence, imam čak slučajeva u orkestru koji nikad nisu čuli za Beatlese. To svjedoči koliko zapravo vlada vrijeme nekulture. Koliko god mladi danas imali informacija, njima ništa nije jasno. U ono vrijeme kada smo mi bili djeca, došli bi u dućan i kupili ploču, imao si opću kulturu, popis pjesama, sliku, a oni danas imaju kompjuter i internet, skinu jednu hit stvar i nemaju pojma. Nemaju pojma što znači Abbey Road od Beatlesa…
Postoji li neka pozitivna razlika današnjih i nekadašnjih generacija glazbenika budući da je tehnologija ipak uznapredovala što ne mora biti nužno zlo?
Razlika je jedino, što djeca imaju brže mozgove nego što smo mi imali. Imate zrelog muzičara sa 20 godina, kao što smo mi bili sa 30. Pojedini violinisti sviraju na prvoj godini akademije, kao mi na četvrtoj… Kao što im hormoni brzo sazrijevaju, s 15 godina izgledaju kao starije generacije sa 25, tako i ovo. Danas je velik dotok informacija i treba ih znati pametno birati…Problem je što su oni u svemu tome skupa izgubljeni i bezidejni. Mogu brzo doći do informacije, brzo je razviti i brzo napredovati. I zato danas imate doktore, magistre glazbe, ali nemate one prave glazbe, glazbe koja opija, koju svatko sluša. Veliki violinisti klasične glazbe su izumrli, sve je tempo, sve je novac.
Jesu li osamdesete doista bile godine ‘kada se stalno sviralo’ kako to kažu Marijan Ban & Diktatori?
Kada sam se vratio u Šibenik, razočarao sam se. Dobro se sjećam tog vremena svog djetinjstva, od kraja 80-ih. Moji učenici taman imaju godina, koliko sam imao tada. Bilo je to vrijeme početka Guns’n roses, vrijeme prije mog puberteta i sjećam se tih gitarijada i svirki u Šibeniku. Svugdje se sviralo, glazba je jednostavno bila svugdje. Klapa je bila klapa, rock bendovi su bili rock bendovi. Danas se ne svira, ne pjeva, zapravo se ne druži. I to je ključno. Nema te neke, prave kulture među ljudima.
Riskirat ću, premda je možda neumjesno, pitati školovanog glazbenika što misli o cajkama?
Nije cajka samo kada se kaže ‘cajka’ pa svi pomisle na Srbiju. I u Dalmaciji vlada cajka, odnosno dalmatinski turbo-folk. Pri tome, primjerice, mislim na sve ono što je napravio Huljić. Dodao bih tu i mainstream koji mi se ne sviđa, a pojavio se 90-ih godina. To je glazba koja se provukla kroz zadnjih 20 godina, Thopmsona ste imali kao nekakvu desnicu, Gibonni kao ljevica, sve drugo je bilo na dnu. Što govori sam Bare iz Majki. Tek sad se pokazalo, a ima da to govorim zadnjih 20 godina, da je jedini autentični lik na ovim prostorima Bare iz Majki. Dakle, uvijek treba proći 20 godina da se nešto pokaže istinitim.
Zbog čega glazbenom arenom danas vladaju prolazni hitovi, ‘brojalice’ i lake note?
Zato što diskografijom, kao i cijelim svijetom, vlada novac. To je tako, a mase su povodljive. Uvijek su bile povodljive. Sjećam se jednom kada nam je profesor Grgić iz ‘Povijesti glazbe’ rekao ‘E, dico moja, cila povijest glazbe se svodi na to – koliko para, toliko muzike. Bogate zemlje imaju bogatu kulturu i veliku umjetnost, a mi male zemlje nemamo’. Znači u ovim recesijama vlada ono najniže, ljudi padaju na najniže porive, od Magazina do jeftinih klapa, a sve što je kulturno je na margini. Pogledajte malo svjetsku diskografiju, što se nudi, kad vidite MTV to je ajme majko.
Kao da ljudi u ovim nesigurnim vremenima gotovo svjesno bježe od umjetnosti…
To čini recesija. Opet se vraćam na te 80-e, kada je koliko-toliko materijalna egzistencija bila sigurna, mogli ste se opustiti, mogli ste razmišljati o umjetnosti. Danas vlada strah od egzistencije i ljudi ne mogu niti misliti o višim stvarima. Kako da netko misli o umjetnosti kada ne zna kako će sutra platiti režije? I onda se na taj način njima manipulira i stvara se nekakva žabokrečina.
Mora se priznati da se u Šibeniku ipak počelo nešto micati što svjedoči pokušaj brendiranja grada epicentrom brojnih festivala.
Istina. U zadnjih par mjeseci primjetio sam da su mladi ljudi preuzeli inicjativu. To nisu ljudi koji imaju neku moć, već manji ljudi koji primjećuju i pokušavaju nešto poduzeti. A zapravo ljudi koji imaju moć ne vide. Nadam se da će ti slijepci imati više sluha i podržavati mlade jer na njima svijet ostaje. I još nešto. Kada se kaže ‘kultura’ nije ona samo kazalište, nije to samo tip aristokratske umjetnosti, kultura je sve, underground, klapa, ples… Treba je kompletno obuhvatiti, a ne držati se samo jednog kao pijan plota. I kultura mora biti u narodu, u mladima, ne može doći negdje sa strane.
