MUKE PO ŠKOJU: Zatvaraju se škole, stanovnika deset puta manje nego prije 20 godina

Dugogodišnja depopulacija, gospodarska zapuštenost, loša politika napokon je došla na naplatu. Četverogodišnja pučka škola na otoku Zlarinu nakon 170 godina rada zatvorila je vrata, a učiteljica Marijana Rajčić ostala je bez svojih posljednjih dvoje učenika. Brat i sestra, Mateo (9) i Petra (10) Celić, završili su treći i četvrti razred. Oboje od sljedeće godine idu brodom u gradsku osnovnu školu.

ODBILI VRTIĆ

otoci3

– Gašenje otočnih škola nije novi trend. Prije tri godine imali smo gotov projekt za gradnju vrtića na otoku ili, bolje rečeno, igraonicu za predškolski uzrast. Tada je na Zlarinu bilo sedmero mališana i još devet potencijalnih. Nažalost, projekt nije prošao na Gradskom vijeću pa smo već tada izgubili tri mlade obitelji. Trenutno na otoku ima osmero predškolske djece i još 10 mališana koji putuju na školovanje u Šibenik. Samo to nam, budimo iskreni, ništa ne znači. Ako mladi bračni par i želi ostati na otoku to mu je otežano jer kad dijete uđe u predškolsku dob stjerani su u kut i moraju seliti u grad… O otocima je sve rečeno i nije čudno da se ljudi na otoku ne mogu trajno naseliti – kaže nam Vladimir Buneta, predsjednik Mjesnog odbora Zlarina. Dok se zatvarala ‘mala’ otočna škola, Zlarinjani su doslovno proplakali, bio je to ispraćaj ravan onomu kada su prije sto godina majke pratile svoje sinove u prekooceanske obećane zemlje.

– Vrijeme nosi svoje. Od grada s 2000 žitelja u 19. stoljeću, postali smo u naselje s dvjestotinjak ljudi. Te 1845. godine u Zlarinu je osim žitelja, bio i jedan konj, 200 magaraca, 600 ovaca i 20 svinja. Sad nemamo nijednog tovara ili bilo kakve stoke, osim dvije koze. Izgubili smo općinu, lučku kapetaniju, carinsku postaju, oružničku stanicu, financijsku policiju, pomorsko-sanitarni ured, čak i ribarnicu, a sada i školu – kazao je nostalgično Mladen Bjažić, pjesnik sa Zlarina, očito strahujući pred najgorim. Da je pjesnikov strah opravdan govore i znanstvena istraživanja. Naime, od 2001. do posljednjeg popisa stanovništva 2011. godine, na šibenskim otocima rođeno je ukupno 66 osoba, ali umrlo ih je gotovo 400! Broj umrlih s vremenom će biti sve veći jer na otocima uglavnom živi staro stanovništvo. Preostalo mlađe otočno radno aktivno stanovništvo trbuhom za kruhom prisiljeno je napustiti otok, pa iz te priče nije izuzet ni Zlarin, jer na otocima jednostavno ne mogu pronaći posao.

LOŠA POLITIKA

otoci2

– Neodgovarajućom stambenom politikom i lošim brodskim vezama kojima je potaknuto preseljavanje velikog broja otočana u Šibenik, propuštena je prilika za razvoj i grada i otoka u njegovoj neposrednoj blizini. Pritom mislimo na razvoj Zlarina kao gradskog otoka koji bi funkcionirao kao jedna od sastavnih gradskih četvrti i na kojem bi bilo moguće kvalitetno stanovati – pojasnile dr. Sonje Podgorelec i dr. Sanje Klempić Bogadi s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu. Je li zatvaranje pučke škole obilježilo početak procesa intenzivne depopulacije na otoku Zlarinu? Mještani Zlarina takvu će mogućnost odbaciti i najaviti veliku borbu.

– Ima dice i tako treba biti, a mi ćemo školu opet otvoriti 2015., a ako Bog da, do tada ćemo imati i igraonicu – optimistično će zaključiti Vladimir Buneta, predsjednik Mjesnog odbora Zlarina.

 MARIJANA RAJČIĆ: Živjela sam svoju bajku

otoci4

 Na hrvatskim otocima u taman završenoj školskoj godini u 29 matičnih i 65 područnih osnovnih škola nastavu je pohađalo ukupno 7.133 učenika. Od toga, samo je desetoro učenika na šibenskim otocima. Nastavu u područnoj školi Krapanj pohađao je jedan učenik, u Zlarinu su bila dva, a na Prviću ‘čak’ sedam. Učiteljica Marijana Rajčić iz zlarinske pučke škole, nakon njezinog zatvaranja, po prvi put u životu iduće školske godine će se naći u razredu sa čak 20 učenika.

NAGLI PAD

– Četrnaest godina radim na Zlarinu, četrnaest godina živjela sam svoju bajku. Kada sam se zaposlila 1999./2000. u razredu sam imala 15 učenika i radile smo nas dvije učiteljice. Nažalost, broj učenika je naglo padao, prvo na deset, pa potom naglo na pola, da bih zadnjih godina uvijek imala tri ili četiri učenika u razredu. Ove školske godine sam ih imala najmanje, tek dvoje – kazala je učiteljica Marijana Rajčić. Posao joj, otkriva, nikad nije bio zahtjevan, a djeci kojoj je predavala bila je doslovno druga majka.

– Rad u toj otočnoj školi bio je prava radost, nije imao niti jedan nedostatak. Imali smo vremena za sve, učenje, čitanje, pisanje, ali i igranje i ono što me posebno veseli je činjenica što su sva ta djeca kojoj sam predavala zadržala uspjeh kasnije u gradskim školama, a neki su do danas postali i akademski građani – nastavlja Marijana. Otkriva kako će joj faliti Zlarin, čakula na brodu s otočanima, šetnja i igra s učenicima i svakodnevno javljanje Zlarinjanima.

POSLJEDNJI SAT 

– I ove sam godine unatoč toj pustoj gužvi oko zatvaranja škole tradicionalno odradila zadnji sat i kao i svake godine, ja i moj Mario (obzirom da je Petra bila bolesna) otišli smo na šetnju i sladoled, potom smo se pozdravili i otišli kućama – iskrena je Marijana. Svoj rad će na jesen nastaviti u OŠ Meterize, pred nešto većim auditorijem.

– Tek sada počinju moji izazovi, ali spremna sam na njih. Otok će mi faliti, ali život ide dalje – zaključuje učiteljica i sama majka dvoje osnovaca.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.