Četrdesetak žena, umornih i ljutih, stajale su nasred ceste. U poznim godinama, tog rujanskog dana, sastale su se ispred upravne zgrade tekstilnog poduzeća Revija u kojem su neke provele i po 30 godina. Blokirale su promet, živcirale vozače na putu prema šibenskoj rivi. Nosile su transparente, tražile pravdu, reviziju, isplatu. No, nakon 12 godina stečaja dobile su samo poniženje. Radnice Revije, njih ukupno dvjestotinjak, još čekaju svojih devet plaća i otpremnine. Duguju im ukupno 13 milijuna kuna, a dobit će samo sitniš. I to ako budu imale sreće. Jer, država ima prioritet i mora naplatiti 64 milijuna kuna poreznog duga. Na javnoj dražbi zgradu bivšeg tekstilnog poduzeća nasuprot Stare pošte kupio je nedavno jedan šibenski poduzetnik. Planira ju preurediti u hostel. Radnice će, čini se i dalje obilaziti ročišta. Od samog početka, radnice se protive pojedinačnoj prodaji vrijednih nekretnina.
– Sudu je lako sve za male novce rasprodati. Nije njihovo. No, pitam ih ja sviju, bi li tako svoje rasprodavali? Nije dobro završio onaj tko je želio zlo drugome, a nadao se da će on sam dobro proći – govori Blaženka Parat, nekadašnja Revijina zaposlenica. Ova 60-godišnjakinja u javnosti se tijekom godina nametnula svojom žustrinom, odupirući se pritisku institucija. Revna tekstilna radnica ponosno kaže, radila je sve poslove – od čistačice do voditeljice pogona. Najglasnije je inzistirala na pravima. Dugogodišnji sudski proces dosad je podnosila stoički, ali poniženje i ignoriranje nije dopuštala.
PRODANA ZA MALE NOVCE
Kako se osjećate danas s obzirom da je stečaj u Reviji jedan od najdužih procesa u Hrvatskoj?
Ništa pametno ne osjećam. Revija je prodana za jako male novce, odluku je donio stečajni upravitelj Ivan Rude s još dvoje-troje ljudi. Mi to nismo niti znale i to je žalosno. Jadno, ali istinito. Na ročištu su nas muvali. Nemate pravo na ništa, dobit ćete samo tisuću kuna, sve je to državno. Pa onda, hoće li prodavati imovinu parcijalno ili pojedinačno, jednostavno, ponašali su se gore nego na pijaci.
Hoćete li ikad vidjeti ikakav novac?
Ne znam. Moram reći, na sudu je 2001. bilo evidentirano 210 zaposlenica Revije. To su bile službeni podaci. Međutim, nakon otvaranja stečaja, u sudskim podacima stvorilo se odjednom oko 325 žena. Protiv tih novih stotinjak žena nemam ništa, neka one traže svoje kamate, ali tek kad ih ja dobijem.
Kako je moguće da se broj zaposlenih u Reviji toliko povećao nakon prestanka rada poduzeća?
Znate kako – te su se žene same kasnije javljale. Konkretno, recimo ovako – vi ste radili u Reviji i otišli u mirovinu prije stečaja. Dobili ste plaću, otpremninu. Sretnemo se jedan dan na ulici ja i vi i onda – ajte sa mnom kod Rude (stečajnog upravitelja op.a.) vi ćete dobiti kamate. Tako je to išlo, a ja se pitam – ma koje kamate te žene sad traže? Dobile su sva svoja potraživanja.
Kada su te djelatnice odlazile u mirovinu?
Koliko znam, dio njih je otišao u mirovinu između 1995. i 1999. godine. No, trebalo bi s konkretnim imenima i prezimenima djelatnica otići na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i tamo provjeriti. Ja sam to rekla na sudu, no mene nitko ne smatra ovlaštenom osobom. Zato sam svu dokumentaciju dala našem pravniku Vedranu Uraniji, sindikalistu koju nas sada zastupa.
NITKO NAM NIJE POMOGAO
Kako ste se snašli nakon što ste ostali bez posla?
Bila sam pet godina na Zavodu za zapošljavanje. Kada sam prvi put tamo došla, pitali su me, kako bih se predstavila poslodavcu. Sve mi se zavrtjelo taj dan, muka mi je došla – pa znam raditi, reći dobar dan, imam srednju stručnu spremu. Rekli su mi da imam pravo na naknadu od 900 kuna s Biroa. Pa sam ja njih pitala – što mogu s tom naknadom, kada sam već stalno na Zavodu? Rekla sam im – zovite Zagreb, neka mi daju minus na računu, da mogu kraj s krajem povezati. Ja ću ga plaćati, iza svog minusa stojim. I znate što? Zvali su me par dana kasnije i rekli – gospođo Blaženka, zvali smo Zagreb i sklopili dogovor s Jadranskom bankom. Možete dobiti minus u visini naknade za nezaposlene. Napravili su to, ali sam im ja sama morala to reći. To je bilo 2001. Osim toga, spašavala me moja kućna šivaća mašina, to me hranilo pet godina. Čistila sam u školi povremeno, sad sam nedavno dobila stalan posao. Ali, mogu vam reći, Revijine žene su navikle raditi. Imale smo normu i sve smo se snašle. To su vrijedne žene, kamo sreće da svi radimo na normu, koliko zaradimo, toliko smo plaćeni. Ali to još u Hrvatsku nije došlo. Možda će doći s Europom.
Vjerujete li danas ikome – stečajnom upravitelju, sindikatu, pravosuđu?
Mogu vam reći, niko nama nije pomogao. Svi su nam samo govorili kako nemamo pravo na ništa, da je to sve državno, država se mora prva naplatiti. Zato sam ja pisala svima – Visokom trgovačkom sudu, Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Svi su mi lijepo odgovorili, da pravni put u Hrvatskoj još nije iscrpljen i da ja nisam ovlaštena za išta. Ali, kada se sve završi, ići ću do kraja. Jer, kada sam čula da ćemo dobiti samo tisuću kuna, rekla sam odmah – bolje ništa! To je jadno!
