Živeći u gradu često smo primorani trpiti propise koji su napisana zbog nesavjesne manjine, jer većina zna koja su pravila života u gradu. Uostalom i `Kazneni zakon´ napisan je i postoji zbog manjine koja krši zakone. Odavno smo apsolvirali činjenice da zabrane nisu rješenje i da su kazne po džepu prekršitelja jedina učinkovita odgojna mjera.
Neučinkovitost sustava, kako se to voli reći, linijom manjeg otpora rješava se kompliciranjem postupaka za građane, pa tako i nametanjem nelogičnih i nepotrebnih zabrana vlasnicima pasa.
Zašto psi na povodcu ne bi smjeli sa svojim vlasnikom prošetati stazama đardina? Samo zato, mišljenja su u gradskoj upravi, jer nisu osmislili način učinkovitog provođenja kaznenih odredbi `Komunalnog reda´ za one vlasnike kućnih ljubimaca koji za njima ne čiste. I tako to traje od 2008. godine. Sustav neučinkovit, a bome i neinventivan.
Nije Šibenik jedini grad koji ima takve zabrane. Imaju ih i Zagreb i Rijeka… Na razini Hrvatske taj problem nije riješen, pa se ni lokalne sredine s njim ne mogu nositi. Možda je pretjerana `bandićevska´ DNK analiza izmeta psa kako bi se moglo kazniti vlasnika, ali širenje ovlasti komunalnih redara i povećanje njihovog broja sigurno bi dalo rezultate.
U svemu ovome pokušava poći od sebe. Tko me poznaje, zna da volim pse. Družeći se s tuđim psima više sam puta poželio imati svoga. Nemam ga ni danas, jer sam savjesno odlučio da to nije ljubimac za mene budući da mi je iznimno gadljivo sakupljati govanca, tvrda i meka, pa makar i najlonskom vrećicom.
Po meni, tu leži problem. Ima ljudi koji razmišljaju isto kao ja, a nabavili su psa i problem gađenja na izmet ostavljaju na brigu nekome drugome, bila to vaša ili moja cipela ili čistači gradskih ulica.
Reakcije vlasnika pasa u Šibeniku ovih su dana uzburkale društvene mreže iako zabrana uvođenja pasa u neke javne, zelene prostore postoji od 2008. godine. Sve su je gradske vlasti do sada samo širile. Legitiman je i prosvjed protiv takvih rješenja, ali kada sam pročitao post jedne vlasnice, koja kaže kako joj pas ovih dana ima proljev i kako joj je zgodnije u đardinu zatrpati to šljunkom, nego čistiti sa pločnika Kalelarge…odlučio sam zaobići đardin.
Dakle, svi mi, pa i vlasnici pasa, moramo poštivati i tuđi prostor. Psi žive sa ljudima, ne obrnuto i moraju se i mogu prilagoditi pravilima koje im čovjek i gradski život nameću. Uostalom, zar to ne očekujemo od svakog čovjeka koji dođe u ovaj grad, bilo kao gost, bilo kao novi stanovnik!? Na kraju, konstruktivan prijedlog:
