Nemam problema s tim kako me drugi doživljavaju

Glumica Nataša Dangubić svekolikoj hrvatskoj javnosti najpoznatiija je kao lice s malih ekrana pa nije pretjerano reći da je uloga Lucije iz TV-serije ‘Bitange i princeze’ obilježila njenu karijeru. Ipak, životopis ove glumice čini podjednak broj snimljenih filmova, serija, no i odigranih kazališnih uloga. Zadnja u nizu je ona gospođice Julije koju igra u istoimenom kazališnom komadu, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Šibenik.

Ne smetaju joj glumci – amateri koje uglavnom gledamo u sapunicama jer joj, kako kaže, takvi projekti nisu prioritet.

SAMO RADIM SVOJ POSAO

Za ulogu gospođice Julije u istoimenoj predstavi, prema riječima redateljice Franke Perković, izabrani ste jer ste snažna osoba, jaka žena. Slažete li se s njenim viđenjem sebe?

Zar odišem nečim snažnim?! To je zbog godina. Super! Drago mi je da je to rekla. Ovo mi je drugi put u karijeri da igram Juliju. Igrala sam je i prije tri godine u jednom sasvim drugačijem konceptu, pa ne bih povlačila paralele. Ali, sviđa mi se taj argument jer je uloga Julije napisana u kontekstu žrtve svog vremena, staleža, situacije u kojoj se našla, svog spola i svega drugoga, a ja je ne pokušavam prikazati kao takvu.

Je li dodatan izazov ponovno igrati istu ulogu, ali drugačijeg karaktera?

Ovisi. Postoji ono nešto što zajednički govorimo kroz predstavu i to je dogovor redatelja, glumaca, dramaturga, cijele ekipe, a postoji i ono nešto što ti osobno, kao glumac, imaš za reći o tome. I dobro je da se to dvoje poklopi, da idu u istom smjeru. I kad su ideje drugačije, ne smeta mi što je tekst isti. Ne vidim nikakve poveznice između ove Julije i one koju sam ranije igrala. Recimo, prošla Julija je bila veoma zla žena, ova nije ni zla, ni žrtva.

Čini mi se da vas šira javnost bolje poznaje kao lice s TV ekrana nego kao kazališnu glumicu. Smeta li vam to?

Ne smeta mi. Ne mogu utjecati na to kako me ljudi vide pa i ne pokušavam. Ljudi koji prate kazalište, pretpostavljam, znaju me jako dobro kao kazališnu glumicu jer, u prosjeku, dnevno izbacim tri premijere. Ljudi koji ne prate kazalište poznaju me s televizije pa nemam nikakv problem s tim.

Osjećate li pritisak zbog činjenice da je ovo prva premijerna predstava u ‘mladom’ šibenskom kazalištu?

Ne, znate kako je, ja samo radim svoj posao. Da li je premijera glamurozna, prva, zadnja, treća, šesnaesta, da li je u produkciju ‘utučeno’ dva milijuna kuna, ja se s tim zaista ne zamaram. Ja radim svoju ulogu, svoj posao, a sve drugo je tuđi posao. Zaista me to ne zanima. Meni je to svejedno.

I kako vam ide posao u Hrvatskoj?

Pa, ako me to pitate, zadovoljna sam kao glumica u Hrvatskoj, doista jesam. Mislim da se treba jako potruditi da bi se od kazališta živjelo u Hrvatskoj. S druge strane, već petnaest godina uspjevam raditi projekte koji su meni zaista zanimljivi i još uvijek u tome vidim radost, igru. Mislim da je to ogromna stvar. To što godišnje moram izbaciti jednu premijeru više da bi od toga preživjela smeta mi manje nego što bi mi smetalo da ne radim ili da moram raditi projekte koji me ne zanimaju.

KVALITETA UVIJEK DOĐE DO IZRAŽAJA

Nedavno su se hrvatski modni dizajneri s diplomom pobunili protiv sve većeg broja celebrityja koji se hvataju škara i potpisuju kreacije. Kako je u vašoj branši? Kako glumci s diplomom akademije gledaju na one koji istu nemaju, a to su uglavnom oni u sapunicama?

Čujte, prvo ne mislim da diploma čini glumca. Drugo, stvarno sam… I to je, vjerojatno, zbog godina koje ti nešto ipak donesu. Ne mislim da sam stara, ali ne zamaram se time što drugi ljudi rade. Nekako se bavim svojim poslom, a ti ljudi koji rade bez diplome, glumci ili ne znam kako ih nazvati, ne mislim u negativnom kontekstu, ionako rade u projektima koji mene ne zanimaju i koje ionako ne bih radila. Tako da meni u posao ne ulaze. Nemam problema s tim. Generalno, oni rade televizijske projekte na koje ne ciljam, uloge koje igram zasad nisu dobili, imam posla, zadovoljna sam s njim i nema problema s tim. Mislim da je redateljeva riječ uvijek zadnja. Onaj koga redatelj hoće da mu igra, neka igra. Tko sam ja da procjenim jesam li bolja od nekog drugog. Redatelj valjda zna što je najbolje za njegov projekt.

No, često se može čuti kako su audicije za film, kazalište jedan zatvoren svijet u koji se teško ulazi, da mnogima čak nije ni jasno kako se do angažmana dolazi.

Ovo je jedno vrlo nezahvalno doba za ljude koji tek počinju. Tu se potpuno slažem jer su kazališta veoma zatvorena, imaju svoje ansamble i mogu uzeti veoma malo gostujućih glumaca. Cijeli taj sistem, po meni, je prezatvoren. To je kazališni krug u kojem mladi glumca veoma teško može doći do posla. Kad sam ja kretala bilo je bitno drugačije jer su kazališta bila otvorenija. Onaj koga je redatelj tražio nije morao nužno biti u ansamblu da bi igrao u tom određenom kazalištu. Dakle, ako je redatelj tražio mene, ja bih igrala u ZeKaM-u iako nisam bila dio tog kazališta. U tom smislu, mislim da je veoma teško ljudima koji kreću, ali to ih ne bi trebalo obeshrabriti jer mislim da prava kvaliteta ipak dođe do izražaja. Ne vjerujem da će kvalitetni ljudi ostati zanemareni.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.