POGLED IZVANA: Šibenčani su izgubili zajedništvo, događa se mentalni incest

Krešimir Dujmović dugo godina živio je nomadskim životom jednog novinara i glazbenika. Prebivalište u Hrvatskoj dugo godina mijenjao je za ono u Amsterdamu, Parizu ili Berlinu, dok ga ljubav nije dovela u Šibenik. U Krešimirovom gradu boravi i stvara od sredine prošle godine. Očaran njegovom ljepotom, a svjestan da je Šibenčani ne prepoznaju pokrenuo je radionicu kreativnog novinarstva koja se održava u Gradskoj knjižnici ‘Juraj Šižgorić’.

Želja mu je probuditi svijest kod ‘novih’ sugrađana, dignuti šibenske priče na jedan viši, nacionalni nivo, a evo što kaže o svemu.

GDJE SU NESTALI LJUDI

Kad smo ranije razgovarali, spomenuo si da je Šibenik veoma zanimljiv, ali da se o njemu veoma malo čuje/piše na nacionalnoj razini. Što misliš zašto je tako?

Razlog je taj što su ljudi koji ovdje žive nezainteresirani za ovaj grad. Oni ga najmanje percipiraju, doživljavaju. Koliko puta mi se dogodilo da netko odavde ne zna gdje je neka ulica u centru, da nikad njom nije prošao, da nema pojma o povijesti tvrđava, spomenika… Jednostavno, ljudi koji ovdje žive ne shvaćaju ‘težinu’ mjesta, kulturno bogatstvo koje Šibenik ima i danas i u povijesti. Pa čak i te, ako baš hoćeš, prirodne ljepote, otoci, more…

Zanimljivo je da to kažeš jer prije nekog vremena jedan je gradski otac rekao da su za loš imidž grada u medijima na nivou države krivi mediji.

Mislim da je dobro rekao. Kako se piše o Zadru koji je unatrag deset – petnaest godina eksplodirao?! Split je stara priča. Mene je uvijek, mislim otkako sam u ovom gradu, čudilo zašto je Šibenik toliko zaostao. Mogu razumjeti da postoji konkurencija, da  je netko u nečemu bolji, ali Šibenik je baš zaostao.

Koliko mi je ljudi pričaju da je ovdje osamdesetih godina bila daleko jača urbana scena, da je bilo puno više događanja, da su ljudi Kalelargom prolazili u rijekama. Svega toga danas nema. Fascinira me kako je moguće da je netko rođen ovdje, okružen takvom ljepotom, a da ta ljepota ne uđe u njega, ne otvori ga iznutra, ne učini ga željnim da to promovira dalje, da priča ljudima o tome.

Jedan od razloga zašto je tako moglo bi biti i što što mi se čini da se izgubila nekakva javna svijest, nekakvo zajedništvo, ne postoji javni prostor, društveni život je usahnuo, svi su se zatvorili po kućama. Javni prostor koji nestaje u Šibeniku je platforma, odskočna daska s koje grad postaje zanimljiv izvan svojih ulica, četvrti, znači u ostatku zemlje što ljude motivira da se priča o njemu, da se piše o njemu. Toga nema.

To je ono što je tebe motiviralo da pokreneš radionicu kreativnog novinarstva pa da na taj način probudiš tu svijest?!

Tako je! Da probudim tu svijest  i da ih pokušam potaknuti da otkriju fenomenalne priče s kojima žive, koje ih okružuju, koje bi drugim ljudima bile veoma zanimljive. To bi bili nekakvi fenomeni, sociološki, kulturološki, zanimljiva susjeda ili problemi poput  toga zašto se u Šibeniku zatvaraju klubovi, zašto nema noćnog života, zašto se bojkotiraju svi pokušaji da se organizira nekakva alternativna mreža, inicijativa mlađih ljudi. Recimo, pričaju mi da su se prije pet – šest godina, u pivnici Toni održavali koncerti, bio je tu klub Tesla, po rivi nisu mogao proći. Gdje su nestali svi ti ljudi?!

NISU GALVANIZIRANI
Može li biti da Šibenik doživljavaš kao ‘uspavanu ljepoticu’ jer dolaziš živjeti ovdje nakon što si boravio u Parizu, Amsterdamu, Berlinu?! To su poprilično živi gradovi u odnosu na Šibenik.

Ali nema razloga za to. Ovaj grad ima dovoljno mladih ljudi. Ne vjerujem da ne postoji ta populacija… Jednostavno, nisu galvanizirani, nitko ih nije motivirao, nitko ih nije šutnu nogom u guzicu i zainteresirao ih za stvari koje se ovdje događaju.

Šibenik mi, nakon prilično kaotičnog života, došao kao jedan smiraj koji mi treba nakon  osam, devet godina koji mi sad treba. Stalno sam se selio. Tada sam živio nomadski što mi je odgovaralo, ali u takvom stilu života ne uspiješ sabrati sam sebe posebno ako se baviš nečim kreativnim. Ne uspiješ realizirati to čime se baviš jer si stalno u nekom gibanju, stalno moraš razmišljati o sporednim stvarima poput gdje se smjestiti, kako premjestiti stvari i slično.

Da je Šibenik kojim slučajem osoba s osjećajima zbog toga bi pao u depresiju jer nisi prvi koji ga doživljava kao mjesto za smirenje. Malo bi se ‘ubedirao’ misleći da je dosadan.

Ali nema razloga za to. Stvarno nema razloga. Evo, možda bi mu trebalo još jedno sveučilište. Jer, ono što ljudima u Šibeniku nedostaje jest susret s ekipom koja dolazi odnegdje drugdje, s drugačijim mentalitetom, drugačijim pričama ili drugačijim jezikom. Ne računam na Južnokorejce koji ovdje dolaze s fotoaparatom u rukama, nego na one ljudi koji su ovdje došli živjeti barem na godinu dana, na neku razmjenu. Ljudima nedostaje kontakt s drugim kulturama, sa stranim mentalitetima i to je ono što kod čovjeka stvara svijest o samom sebi, o tome gdje je, u nekoj rupčagi ili koliko mu  je dobro. Tada vidiš gdje si, što si.

Da, ali u Šibeniku većina živi po principu ‘nitko kao mi’, ‘mi smo bolji od drugih’…

Da, to je taj zatvoreni mentalitet. Postoji taj neki, možemo ga tako nazvati, mentalni incest koji se ovdje zbiva. Ljudi se stalno vrte u istim lokalnim pričama. Tko je što napravi, komu, gdje i kada…

 

Više o Krešimirovom životu u Šibeniku i glazbenoj karijeri pročitajte u novom broju Šibenskog tjednika koji će na prodajnim mjestima biti u četvrtak, 25. travnja.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.