Porin: diskografska nagrada izgubljena u vremenu

Dva sata čistog hrvatskog horora imali smo priliku uživo pratiti prošli petak u udarnom terminu prvog programa nacionalne televizije. Oni koji su nekako uspijeli izbjeći ovaj zastrašujući atak na dušu, tijelo, stanice i čestice, ostali su ‘zakinuti’ za jednu lijepu dozu dokazano lošeg hrvatskog humora i glamura, koji je u kombinaciji s ponuđenom glazbenom podlogom za sobom ostavio samo jedno pitanje: Kome još treba Porin?

Dodjela 21. Porina, prestižne diskografske nagrade u hrvata, bila je sve osim prestižne. Svatko tko je barem jednom imao priliku gledati ili možda čak i prisustvovati, dodjeli Grammyja, MTV Music Awardsa, nagradi britanskog časopisa NME ili kanadskoj Mercury Prize, gledajući dodjelu Porina u polupraznoj dvorani Hypo centra u Zagrebu, a da prije toga nije znao o čemu se radi, vjerovatno bi pomislio da se uživo prenosi neka lokalna priredba sa uvaženim gostima od kojih se neki nisu udostojili čak niti pojaviti, a kamoli ispričati za svoj nedolazak.

Humoristične šale i pošalice, dosjetke i upadice voditeljskog para Vicković-Tolja, tjerali su strah u kosti od prve minute dodjele najvažnije nagrade hrvatske diskografije. Je li moguće? Još jedan hrvatski humoristični horor? Nažalost da, ispostavilo se vrlo brzo. Napetost, umjesto ležernosti, mogla se osjetiti u svakom pokretu kamere, u svakom detalju i izgovorenoj riječi simpatičnog dvojca koji bi se u većem dijelu manifestacije vjerovatno bolje snašao bez ijednog papirića i scenarističkih manevara. Na svu sreću dvorana je bila poluprazna, a pretpostavljam da je i televizijski prijenos pobudio jednaku pažnju gledateljstva ispred malih ekrana.

Već sam početak ponudio je scenaristički vrhunac. Kao i svaki pravi hororac, u kojem nikad ne znate kada će sporedne glumce izmasakrirati motorna pila, nož, sjekira ili pak kamion , tako je i dodjela Porina za najbolju vokalnu suradnju Josipi Lisac i grupi Quasarr protekla u neugodnom iščekivanju laureta koji se na pozornici nisu uopće pojavili. Muk, tišina, trnci. Motornu pilu, nož i sjekiru zamjenila je, u pravoj carpenterovskoj maniri, Jelena Rozga. Velemajstorski obrat dostojan najvećih redatelja žanra. Break rijetko viđen i na teniskim terenima, trenutak dostojan jedino zaborava. No, nije tu bio kraj nepojavljivanja, slavodobitnog podizanja vrijednog kipića i katkad emotivnog, katkad malo manje cmizdravog ali nadasve simpatičnog zahvaljivanja žiriju, publici, diskografima, suradnicima, prijateljima, obitelji…Čak četiri puta Oliver Dragojević mogao se popeti na pozornicu i dobiti priznanje za svoj album ‘Tišina mora’, koji je laskavu titulu dobio za najbolji album godine, najbolji pop album, najbolju produkciju i najbolju snimku. Ali nije. Ostao je čovjek vjerovatno loviti ribu. Ionako će mu ih netko već donijeti. Svog izaslanika poslao je i MP Thompson, čija je pjesma ‘Samo je ljubav tajna dvaju svjetova’ glasovima slušatelja zaslužila biti hit prošle godine. Dobit će i on Porina, nema potrebe ukazivati se. Na svu sreću epidemija nije zahvatila veći broj nagrađenih pa su umijeće odigravanja dvostrukih pa čak i trostrukih uloga na sebe preuzeli Remi, Šerić, Dečak ili Gobac koji je na trenutke ovu priredbu učinio manje mučnom i barem nekome važnom.

Totalni promašaj je bila i odluka o postavljanju dviju pozornica. Pop i estrada u dvorani, a rockeri vani na nadstrešnici. Zanimljivo je to i pohvalno s aspekta raznovrsnosti sadržaja, skretanja pozornosti i lakšeg pripremanja drugog stagea, ali dajte se potrudite pa bar svima osigurajte isto ozvučenje ili sportskim žargonom kazano uvjete za igru. Poražavajuća je činjenica da su svi ‘vanjski’ izvođači’ zvučali loše. Jako loše i definitivno ne na nivou jednog ovakvog tipa događaja. Možda je i to blaga definicija. Možda je dio scenarija. Tko će ga znati?

Što kazati o dugogodišnjoj praksi dodjele nagrade izvođačima koji ni približno ne spadaju u kategoriju za koju će si priskrbiti vrijedan spomen na glazbeni žanr kojem najblaže rečeno, ne pripadaju. Bode u oko i to jako bode činjenica da je najbolji hrvatski pop album napravio Oliver Dragojević, a nagradu za najbolji alternativni album prošle godine osvojio je album ‘VT’ grupe Vatra koji čak i nije album već EP sa šest pjesama od kojih su neke samo presvučene novim štofom. Svaka čast za prepoznavanje i dubinsko praćenje popularne, a pogotovo alternativne scene. Doduše, za ljude koji kreiraju ovakav smiješan način žanrovske klasifikacije nije ni čudo da je Vatra alternativni rock bend, rock svakako ali alternativni?, a Dragojević ima najbolji pop album. Sve ovo dovoljno govori kako je za Porin vrijeme odavno stalo i ako se ravnati prema onome što smo imali prilike uživo gledati, usiljenoj humoristično-satiričnoj ekranizaciji dodjele prestižne diskografske nagrade, sve manje će biti ljudi koji će se Porinu radovati i kojima će Porin na kraju išta značiti.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.