Preminuo legendarni šibenski ugostitelj Petar Bikić

Jučer u popodnevnim satima preminuo je legendarni šibenski ugostitelj Petar Bikić, vlasnik Đardina nasuprot beniznske pumpe na Vanjskom.

Posljednji ispraćaj održati će se sutra, u četvrtak 20. ožujka u 16 sati u Kljacima, na mjesnom groblju Sv. Ilija.

Šjor Pero, neka Vam je laka zemlja!

Donosimo i razgovor s Petrom Bikićem objavljenom u magazinu IŠ.

Recite mu samo svoje prezime i već u par minuta, iako logika nalaže da se s čovjekom nikad niste upoznali, prostrijet će vam cijelo vaše obiteljsko stablo.Vještina je to koju je nakupio godinama sjedeći iza stakla ‘Đardina’, sa zanimanjem promatrajući prolaznike. Njegov lokal, kao i vlasnik, krije bezbroj priča. U IŠ sve ne stanu. Neke je progutalo vrijeme, a s nekima Pero nije suglasan da se objave. Došla su neka druga vremena, u kojima svi ‘ćapaju’ pa je mudrije manje pričati.

ČIKOLA  Rodio sam se na izvoru rijeke Čikole u selu Kljaci, Petrovo polje. Thompson je slučajno rodijak, zapravo, ja njegov, jer sam stariji. Nisam davno otišao tamo, sve je pomrlo, pokopano…Dica odu, na feštu u lito u Čavoglave, ne i ja. Odem još jedino na sprovode. Sićam se dana kad san odlučija otići u Split. Svi smo onda išli u škole u Split. Išlo se pješke od Petrova polja do Unešića, pa na teretni vlak do Solina i onda opet pješice do Splita. Tamo sam završio školu za pekara. Stanovao sam kod strica koji je imao kuću priko puta đardina, u Zagrebačkoj ulici vis a vis leđa Grgura Ninskog. Kada sam završio zanat radio sam kao šegrt, učio za pekara. Po noći sam radio, a drugi bi sutradan jeli.

bikic

DRUG TITO U vojsci sam radio u Beogradu u generalštabu kao šef kuhinje. Bio sam kuhar drugu Titu. Upozna sam njega i Jovanku, sidili su kraj mene, vako, ka šta ti sada sidiš. Al nemoj o tome pisati. Ne smin puno govoriti. Bilo je to neko drugo vrime, sada je ovo.

AFRODITA Iz Splita san u sebi donija to ime. Bija je jedan momak koji se nakon 20 godina iz Australije vratija u Split, radija je samnom u restoranu Bellevue. On je dobija ćer Afroditu i to mi je ime ostalo, lijepo, lagano, ono puno duše. Kako je volija čitati, reka mi je da je Afrodita bila boginja ljubavi. Poslije sam sebi reka budem li imao kćer bit će Afrodita. Tako je i bilo, lipotica moja, vrhunska je kuvarica. Iman i dva sina i osam unučadi, sve lipši od lipšeg.

1962. GODINA Slučajno se dogodilo da san se odlučija vratiti u Šibenik. Ali nisan nikad zažalija. Volin ovaj grad, volin ljude, ode san steka sve šta iman u životu. Bija san već dobija pasoš za Njemačku, al san otiša na Prvić posjetiti jednog rođaka i odlučija ostati na otoku. Radio sam kratko u poljoprivrednoj zadrugi, pa sam otvorio svoju pekaru. Bilo je lipo živiti na otoku u to doba, nekako izvorno. Ma šta me pitaš uopće je li bilo lipih cura, pun brod lipotica! Zlarinki, Prvićki, Šepurinki…Imali su neku pismicu pa bi pivali ‘Pere pekar peče tijesta i peciva, pa prodaje prvićkoj pačurliji…’ Ne sićan se više. Al tako je ostalo to ‘Pere pekar’. Onda san 1962. godine odlučija doći u Šibenik.

ĐARDIN Ode sam došao, ćerce moja, dok je još zemljani put bija isprid. Svojin san rukama iskopa zemlju. Unajmija san lokal od pokojne Guste. Od prvog dana ime lokala bilo je ‘Đardin’. Ostalo mi je to nekako još iz Splita. U ta doba buffet je radija odlično, dolazili su radnici iz tvornice, iz Ražina, iz Luke. Tko je god dolazija u grad, doša bi kod Pere. Bilo s Prvića, iz Jezera, iz Drniša…Peklo ti se ode svašta, ćevapi, oglavina, riza se pršut, friga san i girice…Ljudi bi pojeli i pilo se. Više nego danas. Dobro se prije radilo i živilo. Sve do rata. Šibenik ne samo što je bio tranzitniji, nego je bio grad u kojem si volio živit, sve smo imali.

TRAVARICA Svi volite pitati zašto samo iman Travaricu na šanku. Ma ta naša šibenska Travarica oduvik je bila najpiće. Pogođena je i svi je volu. Otkud god neko doša, voli šibensku travaricu. Držin ja i konjak, to je isto najbolje piće za popit. Al niko više u mene ne dolazi piti, sada ljudi samo navraćaju na čašicu razgovora. Nisan tija privlačiti dicu da dolaze u kafić piti coca-colu, jednostavno oduvik iman neko svoje viđenje i pristup poslu.

PROZOR U SVIJET Nije mi se nikad dogodilo da san zakasnija na autobus i da nisan lokal otvorija u 7 ujutro. Prošle godine san ima možđani i odonda zatvaran ranije, iden kući oko podne. Jučer san prida papire za mirovinu, iman malo radnog staža pa će penzija biti mala. Obrt san zatvorija, al evo još uvik dolazin jer je ovo moj prozor u svijet. Ljudi dolaze popričati, nemaju di svratiti pa dođu kod mene. To su sve moji poznanici. Evo, ko god prođe mogu ti reći tko je, odakle je…Kada me poštar pita di je neka adresa, uvik mu odgovorin ‘reci mi za koga je pošta, ne triba meni adresa’. Istina, moja generacija je ostarila i rasula se, ali i dalje san u kontaku s ljudima, s časnama, popovima, sucima. Nisan ti ja neki crkvenjak, moja mater je uvik govorila ‘svaki je brat mio, koje god vjere bio’ i to mi je usadila. Nikad se nisan ogriješio ni o državu, niti o čovjeka. Dobro, malo san grlat, borin se za sebe, al iman čistu savjest i dušu.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.