Priča čovjeka koji je minirao cestu za Tromilju i zaustavio najezdu tenkova iz zaleđa

Još je mnogo priča o rujanskom ratnom podvigu iz 1991. godine, čiju 23. obljetnicu obilježavamo ovih dana, koje su javnosti nepoznate, iako su činile sastavni dio jedne velike pobjede hrvatskih branitelja i policije. Jedna od takvih priča je i ona — Gulina, branitelja s Lozovca koji je zajedno s ostalim kolegama tog rujna ’91. spriječio prodor srpskog agresora u Šibenik sa sjevera. I to jednom od onih akcija koje je vrijedno zabilježiti i ponuditi javnosti na znanje. U srpnju ’91. zajdeno s još 20-ak branitelja s lozovačkog područja na poziv Kriznog stožera odazvao se sastanku u primoštenskom hotelu Zora, započinje Gulin svoju priču. Kako se bavio miniranjem, a bio je i lovac, iz stožera su ga upozorili kako će valjati otkloniti mogućnost napada na Šibenik s kontinenta, pa će trebati minirati putove. Početkom kolovoza, kaže, uhvatio se posla. Pokupio je 130 kilograma eksploziva i krenuo prema prometnici koja Tromilju spaja sa Šibenikom.

– Ispod prometnice protezao se dva ili tri kilometra dug ozidani prolaz pola metra za metar. Bio sam tada s pokojnim Markom Pekasom i Brankom Gulinom i odlučili smo eksploziv postaviti baš u tom prolazu, čitavom duljinom. Uvukli smo se i postavili šest ili sedam kutija, punih eksplozivom, sve povezali i u Debeljak razvukli sto metara brzogoreće korde koja služi za aktiviranje eksploziva. Na kraj korde montirao sam dva električna kapsula koji su trebali aktivirati eksploziv. Običaj je bio staviti jedan, ali mi smo za svaki slučaj postavili dva – prisjeća se Gulin. Mjesec dana eksploziv je čekao na aktivaciju postavljen ispod prometnice, a onda je u rujnu netko dojavio kako su neprijateljski tenkovi prošli Pakovo selo i krenuli prema Šibeniku. Kroz nekoliko minuta počeli su pristizati i autobusi s izbjeglicama koje su evakuirane s drniškog područja.

SPOJILO SE NEBO SA ZEMLJOM

– Stigao sam na položaj i shvatio kako je inženjerija, budući da nisu znali za našu akciju, na istoj prometnici postavila pet ili šest protutenkovskih mina kako bi usporila napredovanje neprijateljskih snaga. Popeo sam se u brdo i čekao. Mogao sam čuti detonacije koje su proizvodili tenkovi u daljini. Bilo je to vrijeme kada je trenkovskom granatom pogođena crkva na Tromilji. Da čitava ova priča dobije gotovo pa nevjerojatan zaplet, baš u tom trenutku iščekivanja u podnožju brda na kojem sam se skrivao zaustavio se neki automobil i iz njega je izišla moja žena! Stigla me, kasnije se ispostavilo, upozoriti da je poviše naselja Lugovići, pola kilometra dalje, na poziciju s mosta prebačeno sedam ili osam branitelja sa zoljama koji dočekuju neprijatelja. Moja im je žena, na sreću, dojavila da sam ja na položaju i čekam trenutak kad ću aktivirati eksploziv – prepričava Gulin. Neprijateljski tenkovi stigli su do prometnice nad kojom je Gulin bio skriven i stali vidjevši protutenkovske mine.

– Bio sam skriven i nisam znao što da radim. Na koncu sam odlučio – moram detonirati. Kad je ‘roknulo’, spojilo se nebo sa zemljom, oko 30 metara ceste nestalo je u detonaciji, a stvorila se rupa dubine oko četiri metra. Počeo sam bježati, ali kako je eksplodirala korda, zapalila se trava od ceste točno do mene i pojavila se linija vatre koja je odala moj položaj. Trčao sam koliko su me noge nosile i konačno naišao na grupu branitelja koja je čekala pola kilometra dalje – navodi Gulin. Spustio se na Lugoviće i tamo zatekao uobičajenu kolotečinu – ljudi su zalijevali vrtle, radili oko kuće, nesvjesni da se nešto događa.

Sutradan ujutro s pokojnim Antom Gulinom pošao se spustiti preko Krtolina na Lozovac, gdje mu je ostalo auto, kako bi vidjeli što se dogodilo, je li neprijatelj još uvijek tamo, na cesti za Tromilju.

INSPEKCIJA S DVIJE PUŠKE

– Ja sam imao karabin, a Ante neku poluautomatsku pušku, ali svejedno smo se uputili ususret tenkovima. Kad danas o tome razmišljam vidim da je to bio prilično blesav potez, ali tada se činilo normalnom odlukom. Srećom, neprijatelj se već bio okrenuo i povukao u pravcu Konjevrata. Tamo smo se uputili i mi, našli razrušenu crkvu i dobili informaciju da su tenkovi krenuli prema Pakovom selu – govori Gulin. Ne zna, navodi, što bi se dogodilo da nije dignuo cestu u zrak, niti kako bi se neprijateljski napad s te strane odrazio na tijek rujanskog, pa kasnije i Domovinskog rata, ali siguran je u jedno – tenkovi bi bili u gradu za deset minuta i to u vrijeme dok su se vodile borbe na šibenskom mostu. Priču nije ispričao nikad zato što, kaže, nije želio privlačiti pažnju. Ali nakon 23 godine, nastavlja, možda je vrijeme da se i ona ispriča. Pogotovo, kaže, kada vidi na koji se sve način istinom manipulira.

– Prije nekoliko godina bio sam s prijateljem u društvu još jednog čovjeka. Prijatelj me je predstavio kao čovjeka koji je zaustavio tenkove, a ovaj mu je odvratio: ‘To je već deseti kojeg ja znam’ – rezignirano će Gulin.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.