PUTOPIS GORANA SUBAŠIĆA: Mazohistički zov tibetanske prostitutke

Gogo, Gogo! – vikala je Himalaja. Uspni se na mene, Gogo – dozivala je kao nekakva nimfomanka. Trgnuo sam se iz sna i pogledao oko sebe. Sve je bilo crno kao u grobu. Ah da, svijetlo bi mi pomoglo da izgasim crninu – dosjetih se lucidno. Ah da, u Nepalu sam, svijetlo ne radi, a nema niti struje. Ponovno sam zatvorio oči, ili ih držao otvorenim, vizualno je bilo sasvim svejedno. Utonuo sam u san, a Himalaja je opet započela svoje napaljeno dozivanje. Ujutro sam se probudio s čvrstom odlukom da se odazovem toj kur… prostitutki i oskvrnem je, i to besplatno!

Prije više od tri godine u Andama sam napravio fizički daleko najteži pothvat u životu kada sam, potpuno nepripremljen ispenjao jedan vrh koji se nalazi na visini nešto nižoj od 5000 metara, ali izgleda da sam brojne muke marinirane u inkvizicijskoj patnji i boli već zaboravio jer sam sada planirao još zahtjevniji pothvat. Naime, odlučio sam, bez ikakvih priprema i potpuno sam, već sutradan krenuti u osvajanje baznog logora planine Annapurne, jednog od 14 svjetskih ‘osamtisućnjaka’ (točnije, vrh je visok 8091 metar, dok se bazni logor nalazi na visini od nekih 4200 metara). U obližnjem gradiću izvadio sam potrebne dozvole koje sam uspio pribaviti bez većih poteškoća, jer sam lagao da imam vodiča i nosača, te uzeo više-manje (s naglaskom na manje) preciznu kartu područja gdje se mislim penjati (iako ni sam nisam bio siguran koje je to područje), kupio sam dva polovna teleskopska štapa za cirka 14 kuna (koji su bili očajni, ali su mi u nekoliko navrata doslovno spasili glavu), te posudio jaketu od nepalskog prijatelja kojega sam upoznao u Pokhari, a koja je sezala jedva nešto ispod pupka.

ŽELJA PROTIV ARGUMENATA

Dodatno sam se opskrbio hranom i mnoštvom čokoladica za energiju te pročišćivačem vode u obliku kapi i, najvažnijim artiklom, toaletnim papirom. Tu noć nisam mirno spavao jer su mi se raznorazne situacije u koje sam mogao upasti vrtjele po glavi, no tješio sam se činjenicom da uvijek, ili gotovo uvijek, mogu odustati (što i nije u potpunosti istina, ali sam se morao nečim tješiti). Razmišljao sam kako krećem na planinu sam samcat, potpuno nepripremljen, neaklimatiziran, bez vodiča, bez nosača, s 13 kilograma teškim backpackom na leđima, u rebatinkama i cipelama lažne marke koje sam kupio u Turskoj, s prekratkom jaketom – također ‘lažnjakom’ – te bez vreće za spavanje, bez dovoljno tople odjeće i bez kišobrana i bilo kakve zaštite protiv kiše i snijega za moj backpack (i toplu odjeću koja se nalazila unutra). Sve te probleme nadjačao je jedan jedini argument koji je sve i pokrenuo – želja!

Ona je postojala još otkad sam pročitao izvrsnu knjigu Mauricea Herzoga o prvom uspješnom osvajanju Annapurne i nevjerojatnim dogodovštinama koje su proživjeli na tom pothvatu, no nikad nisam vjerovao da ću se usuditi krenuti u takvu jednu avanturu, naročito ne sam. Na dan polaska probudio sam se u 4 ujutro te krenuo u jednu od, ako ne i najveću avanturu života.

Pješačio sam uz cestu te nakon sat vremena zaustavio lokalni autobus koji me prebacio do malenoga sela odakle je prava avantura mogla početi jer odatle je moj smjer od ceste prema planinama. Prvih 5-6 sati put je konstantno vodio uzbrdo te sam, po slobodnoj procjeni ispenjao cirka 700 metara i iznojio nekih 4-5 litara, no ono što je slijedilo obilježilo je čitav uspon, a to je spuštanje. Dakle, trebao sam ispenjati 4200 metara, ali na način da se prvo popnem 700 metara, pa spustim 400, pa ponovno popnem 800 metara, pa spustim 500. To je toliko naporno i demoralizirajuće da sam skoro već prvoga dana odustao. Srećom, nakon 11 sati hoda (uz kratke predahe) stigao sam na zacrtano odredište za prvi dan.

MAZOHIZAM I ŽULJEVI

Umor je bio nezamisliv, backpack težak kao slon na slonu, a duh na jako niskoj razini. Jedva sam se prisilio da u vodu ubacim proteinski prah koji sam nosio sa sobom te da to popijem uz dva aspirina i srušim se na počinak. Na karti je pisalo da je za uspon do baznoga logora (BL) i povratak potrebno najmanje 6 dana (4 za uspon i 2 za silazak – za vrlo iskusne i profesionalne penjače), a prosjek je između 10 i 12 dana. Ja toliko vremena nisam imao, a cilj mi je bio da se do BL popnem za svega 4 dana jer na taj dan bi bilo točno dva mjeseca otkako je moj otac otišao na bolje mjesto te sam ovaj pothvat htio posvetiti njemu. Znači, nije bilo dovoljno samo uspeti se do BL, već je to trebalo napraviti u roku u kojemu to rade iskusni profesionalni planinari – mazohizam ravan 144-satnom televizijskome maratonu uz serije ‘Nad lipom 35’, ‘Cobra 11’ i ‘Zabranjena ljubav’ u kombiniranome prijenosu. Ujutro mi opet zvoni budilica (u obliku starog pokvarenog mobitela kojemu radi samo alarm) u 4 sata te pri pokušaju ustajanja posrćem i padam. Bol u nožnim mišićima nije bila s ovoga svijeta, a žuljevi su mi prekrili tabane. Jesam li ipak uspio u svome naumu doznat ćete sljedeći tjedan u posljednjoj kolumni.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.