Putopis Gorana Subašića: Ručak s muhama i nužda bez vode

U poluraspadnutom, klimavom autobusu za Hampi (naselje unutar ruševina stare prijestolnice pod zaštitom UNESCO-a, na sjeveru današnje indijske države Karnataka) rezimirao sam zadnjih 8 dana u Goi. ‘Uhh’ – glasio je ingeniozni rezime cjelokupnog boravka u toj čarobno-ogavnoj-božansko-sotonističkoj pokrajini.

Stigavši u Hampi vidno iscrpljen, dok je temperatura zraka iznosila ugodnih +42 u hladu, prepustio sam se dosadnim ‘mušicama’ u obliku iznajmljivača smještaja koje su me odvele do nekakve sobe u blizini nekakvoga hrama s nekakvim krevetom. Soba ima krevet – to je jedino što me zanimalo. Kad sam se probudio imao sam osjećaj da sam Trnoružica i da sam spavao barem sto godina. Istina je da je prošlo svega 5 sati, srećom, nikakav indijski princ me pritom nije ljubio, samo komarci. Krenuo sam se tuširati i shvatio da nema vode, nema niti struje, nema niti ključa od sobe, srećom, postoji rupa u prostoriji pored sobe (zasigurno to ne mogu nazvati WC) gdje se vrši nužda, a na vrata sam stavio lokot koji na putovanjima uvijek nosim sa sobom. Nakon što sam onu rupu u prostoriji pored sobe napunio, pritom moleći Šivu i Višnu da ću vodu poslije ipak negdje pronaći, izašao sam razgledati naselje.

Hampi je u 15. i 16. stoljeću bio prijestolnicom Vijayanagara Carstva, središte trgovine, vjere i kulture, te najveći grad u Indiji s velikim, ma ogromnim brojem znamenitih građevina.

U sljedeća dva dana obišao sam većinu tih građevina s unajmljenom rikšom, no ulaz u komplekse pojedinih znamenitosti i dalje nisam plaćao nego sam pronalazio rupe u zidovima ili, ako rupa nije bilo, preskakao višemetarske zidine.

NEODGOJENI TALIJANI

Vozač rikše me kasnije pitao odakle sam, jer da takve gluposti nitko od turista ne radi. Odgovorio sam mu da sam iz zemlje u Europi koja se zove Italija i da su svi Talijani jako neodgojeni i ne vole plaćati ništa te sam mu drsko poručio ako želi da mu platim njegovu preplaćenu vožnju (dvodnevna vožnja po mnoštvu međusobno udaljenih znamenitosti i po nekoliko desetaka kilometara – sve skupa za 20-ak kuna) da me ni u kojem slučaju nikome ne izda. Na kraju mu nisam ostavio nikakvu napojnicu podučivši ga da je u Italiji normalno da taksist plaća mušteriji, a ne obratno.

Zasigurno će jadni vozač rikše dobro promisliti hoće li više ikad primiti mušteriju iz Italije.

Ruku na srce, vozač me pri samome upoznavanju pokušao prevariti na vrlo perfidan način pa sam mu se želio malo osvetiti, a osvetio sam se i Talijanima koji me, sa svojim ‘vaginarijama’ i arogantnim ponašanjem na našoj strani Jadranske obale, ljeti često raspiz.e.

REKORDNO PUTOVANJE

Nakon iscrpljujućeg razgledavanja po nesnosnoj vrućini sjeo sam u restoran (restoran – haha) i dozivao ukućane koji su ujedno i konobari. Naručio sam nešto što je rukom napisano na rasparanom papiru i to na jeziku Hindi. Najviše mi se svidjelo jelo pod nazivom ‘को तेरह या चौदह अलेक्जेंडर द्वारा’ te sam ga, glumeći da znam o čemu se radi, samopouzdano naručio kimajući glavom ‘konobarici’ koja je, sudeći po mome nosu, upravo završila hranjenje i svoj obrok sa svinjama, veliku nuždu (papir ne upotrebljavaju, a vode, kao što sam već spomenuo – zasad nema) ili kupanje u kanalizaciji, tj. obližnjoj rijeci.

Jelo je, sasvim neočekivano za istočnu Aziju, bilo od riže uz gratis dodatak od par desetaka muha, a ostali sastojci su mi bili poznati koliko i utjecaj čmarnoga vjetra stanovnika glavnoga grada Istočnoga Timora, Dilija, na količinu snježnih padalina na vrhu ‘Ibn Sine’ u Tadžikistanu.

Kada sam obavio jelo i neizostavno pražnjenje nakon istoga (mjesto na kojemu sam to obavio ipak ću sačuvati za sebe) krenuo sam u potragu za autobusom koji će me odvesti do 15-ak kilometara udaljene željezničke postaje u jednome gradu kojemu sam zaboravio ime.

Stigavši u ‘zaboravljenoimengrad’ kupio sam kartu koja će se upisati kao moj osobni rekord. Naime, iz Hampija idem direktno u Varanasi (uz dva presjedanja) na sjever države, a vožnja teatrom apsurda (indijskim vlakom) u kojemu ću ležaj dijeliti s 10-ak torba, par Indijaca i žohara, trajati će punih 57 sati. Dosadašnji rekord držao je vijetnamski autobus iz Hanoia za Saigon, nekih 50 sati…

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.