Ana Batinica, mlada Šibenčanka od malih je nogu vezana za klasičnu glazbu. Kao flautistica, svirala je u Šibenskoj narodnoj glazbi. Kad je prerasla rodni grad i sve ono što joj on nudi, otišla je na Glazbenu akademiju u Zagreb, gdje je nastavila obrazovanje. Nakon magisterija, prošla je audiciju na Zagrebačkoj filharmoniji, a sad se sprema za studij u Francuskoj.
STIPENDIJA U STRASBOURGU
Krajem listopada prošla si audiciju Zagrebačke filharmonije. Istog dana održavala se audicija za instrumente prva violina, violončelo i druga flauta. Jedina si koja je prošla audiciju. Je li komisija bila toliko stroga ili si ti jednostavno bila toliko dobra?
Bile su dvije etape, prva se svirala iza paravana kako se ne bi vidjelo tko je u pitanju, što je jako čudan osjećaj jer ne postoji kontakt s ‘publikom’, nakon čega odabrani prolaze na drugu etapu i sviraju orkestralna sola pred orkestrom. Srećom, prošlo je dobro. Zašto su mene zaposlili, a nekog na mjesto violine i violonečla ipak nisu, uistinu ne znam. Pretpostavljam da nivo tog dana nije bio zadovoljavajući.
Također, dobitnica si stipendije. O čemu se točno radi?
Novo je to da sam prije par tjedana položila prijemni ispit za specijalistički postdiplomski studij na Conservatoire de La Musique et de La Danse, u Strasbourgu. Time sam postala studentica u klasi talijanskog flautiste, međunarodno priznatog soliste i umjetnika – Marija Carolija.
Ovog ljeta bila sam na njegovom seminaru koji se održavao u Gubbiju, Italiji, gdje mi je dodijelio nagradu ‘Premio Ghigi’ za najboljeg sudionika u obliku jednokratne stipendije.
Obično glazba, posebno klasična zahtjeva mnoga odricanja. Čega si se morala odreći da bi uspjela već sad, na početku karijere? Možeš li reći da se tvoje odrastanje nije mnogo razlikovalo od odrastanja tvojih vršnjaka?
Ne osjećam da sam se ičeg odrekla jer sve što radim jest ono što najviše želim raditi. Nije mi žao drugih stvari jer ne stignem razmišljati o njima. Sad kad malo analiziram, najviše su ispaštala ljeta, no pravi prijatelji shvaćaju zašto ne mogu ići u baš svaki ‘đir’ i na svako ‘pripetavanje’, pa sve to nadoknadim kroz priču na kavi. Smatram da sve što se radi s ljubavlju prije ili kasnije urodi plodom. Bio to hobi, posao ili svakodnevne sitnice.
Moje se djetinjstvo razlikuje se od drugih samo po tome što sam veoma rano shvatila čime se želim baviti i tomu sam se posvetila, dok su neki to odlučili ili pronašli tek na studiju. No, prve sijede vlasi su na vidiku. Ipak je ovo stresno zanimanje (smijeh).
Koji su ti planovi za dalje u životu s flautom, te piccolom koji te, također, zanima?
Planova uvijek imam i to cijelu lepezu budući da je tisuću mogućnosti, no uvijek je sve neizvjesno. Trenutačno su ispred mene dvije godine studija u potpuno novoj okolini i samo razmišljam o vježbanju kako bih što više napredovala. Što bude – bit će. Vjerojato ću se prijaviti na još neka međunarodna natjecanja. Razmišljam i o nekim komornim ansamblima, a sad je tu i posao u Filharmoniji kojem se moram posvetiti. Uglavnom, naredno vrijeme život će mi ispunjavati učenje francuskog jezika i muziciranje na relaciji Zagreb – Strasbourg.
‘LUKE IZ MOG SNA’
Inače sam stekla dojam da si posebno vezana za Jadriju. Što ti ona predstavlja? Nedostaje li ti Šibenik kad nisi ovdje, koliko si uopće doma i namjeravaš li se jednom vratiti?
Za Jadriju sam posebno vezana jer sam tamo provela sva ljeta svog djetinjstva, a moji su se roditelji tamo priselili prije par godina. Naravno, obožavam Šibenik i svaki boravak doma i šetnja gradom veoma su inspirativni, ali nešto najdraže mi je miris borove šume kad dođem na Jadriju, posebno nakon kiše. Ne šalim se.
Nažalost, veoma rijetko dolazim jer naprosto nemam vremena. Možda to uspijem promijeniti u budućnosti. Namjeravam se jednom vratiti u Šibenik. Ne znam kad, ali kako kaže Arsen Dedić, ‘vraćam se tu, to su luke iz mog sna…’.
