Sada mi je drago što nisam otišao u Cibonu

Martin Junaković jedan je od junaka povijesne pobjede nad Sonik Puntamikom kojom su košarkaši Šibenika zakoračili ka A1 ligi. Mladi 19-godišnji play vukao je narančaste prema trijumfu poput nekog rutinera, kao da iza sebe ima na stotinu velikih utakmica i potvrdio kako je jedan od najvećih talenata hrvatske košarke. U Cedeviti danas vjerojatno razbijaju glavu  što su ga se prošlog ljeta tako lako odrekli, dok u Šibeniku slave što je Jeronimo Šarin imao nos, pa i hrabrosti dovesti momka kojeg je pratio glas problematičnog igrača, koji je, kako nam je i samo priznao u razgovoru, znao prenagliti i donositi krive odluke, ishitreno reagirati. Šibenik je riskirao i profitirao. Kao što je ovosezonskim  igrama u narančastom dresu profitirao i Junaković, a zahvaljujući kojima je privukao pozornost i velike Cibone. Taj je transfer praktički bio već pred realizacijom, da bi u konačnici Martin ipak ostao na Baldekinu. Zbog toga, kaže, ne žali. Zašto i bi, nema još ni 20 godina, pred njima je cijela karijera i, nastavi li ovako igrati, kad-tad će završiti u nekom velikom klubu. A do tada šibenski navijači imaju priliku uživati u njegovim igrama. Razgovor s Martinom vodili smo u petak ujutro, pet dana nakon velike pobjede nad Puntamikom, kada su se emocije već malo stišale. Ali, te ‘groznice nedjeljne večeri’ Junaković će se još dugo sjećati.

Dosta emocionalno si doživio pobjedu protiv Sonik Puntamike?

– Istina. Razlog tome je što sam jako mlad otišao iz Šibenika i nikad nisam doživio atmosferu punog Baldekina, nikad nisam obukao narančasti dres jer se Šibenka kada sam počinjao s pravom karijerom već bila ugasila. Inače nemam tremu prije utakmica, ali prije Puntamike sam je itekako imao. Kada sam izašao na parket i vidio tu masu ljudi, čuo huk Funcuta, kada sam vidio tu fantastičnu atmosferu, rekao sam si – molim te, samoj nemoj ništa krivo napraviti, nemoj zabrljati. Na kraju je ispalo iznad svih mojih očekivanja. Dobro sam ušao u utakmicu, zabio par koševa, podijelio nekoliko asistencija, kako se kaže, otvorilo mi se, pa je kasnije je bilo puno lakše igrati. Bio je to jedan od najboljih osjećaja u životu.

 ŠARIN ODLUČIO STAVITI MOJE MANE PO STRANI

 Odigrao si kao da imaš neki poseban motiv?

– Imao sam ja još dobrih utakmica, mislim da sam cijelu ovu sezonu odigrao dobro. Ali, nije isto kada igraš pred 200-300 ljudi, kada je kazališna atmosfera, a drugo kada je sve krcato, kada nekoliko stotina Funcuta slavi svaki koš. Kad god bih zabio i okrenuo se prema njima, naježio bih. U takvoj atmosferi ne možeš loše igrati, navijači te jednostavno nose da daš i više od maksimuma.

Po završetku utakmice otrčao si u zagrljaj treneru Šarinu. Očito s njim imaš poseban odnos. Od više ljudi smo čuli kako je on najzaslužniji za tvoju ‘eksploziju’?

– Definitivno je on najzaslužniji. Neću reći da je jedini, jer tu je Miro Jurić koji je velikan šibenske košarke, a koji mi je puno pomogao savjetima. Ali Šarin je prvi trener i normalno da je njegova riječ odlučujuća. Kada u kolovozu prošle godine s menadžerom Jablanom nismo mogli naći soluciju koja bi bila dobra za moj razvoj, za daljnji napredak, a zbog razloga koji nisu košarkaški, koji nisu vezani uz znanje, talenat, Šarin je bio taj koji je inzistirao na mom dolasku u Šibenik. Znali smo se od prije, bio mi je trener kad sam imao 15-16 godina, kada sam drugu ligu igrao također kao zaštićeno godište, i još od tada je Šarin znao sve moje mane i vrline. Međutim, odlučio je te mane staviti po strani i uhvatiti se mojih vrlina. Što je na kraju ispalo dobro i za mene i za njega i za klub.

Jesi očekivao da ćeš sa 19 godina postati praktički vođa ove ekipe?

Nisam. Pogotovo zato što su na mojoj poziciji već doveli  Mišića, a s kojim se znam iz vremena kada je on igrao u Dubravi, a ja u Cedeviti. Dakle, znao sam da je vrlo kvalitetan i iskusan igrač koji je igrao u Grčkoj, u prvoj hrvatskoj ligi, i normalno da mislio kako ću biti u njegovoj sjeni, da ću se teško izboriti za mjesto. Ali, sada, nakon šest mjeseci, nisam iznenađen što sam postao prvi igrač ove momčadi. Naime, u svaki trening ulazio sam s maksimalnim angažmanom, koncentriran na rad. To mi se na kraju isplatilo.

Sve donedavno bio je aktualan tvoj odlazak u Cibonu. Pretpostavljam da ti sada nije žao što si ostao na Baldekinu?

– Sad kad sam doživio ovu atmosferu definitivno mi nije žao. Drago mi je što ću za 15-20 godina moću reći da sam vratio Šibenku u prvu ligu, da sam bio dio te ekipe. Ali, opet, ne mogu znati što bi me čekalo da sam otišao, kako bi se stvari odvijale u Ciboni, bih li odmah dobio priliku.

Koliko je Cibona ozbiljno zagrizla za tebe, koliko daleko je otišao cijeli taj posao i što se na koncu dogodilo da si ipak ostao na Baldekinu?

– Gledajte, ljudi oko mene više su znali o tome od mene. Do mene su dolazile neke zadnje informacije i draže mi je da je bilo tako. Moj menadžer Jablan je inače takav, neće me zvati i zamarati za bilo što, ako je to samo puka priča, trač. Dakle, čim me nazvao i rekao da je Cibona zainteresirana za mene, onda je to bilo ozbiljno. Koliko znam, pregovori su trajali tjedan dana, ali, iskreno, na kraju ne znam što se izjalovilo. Jablan mi ja kazao da ostajem u Šibeniku, ali da zbog toga ne smijem pasti, da mi glava mora ostati čista. Jer, nije mala stvar kada te traži jedna Cibona. Priznajem, glavom sam već bio u Zagrebu, htio sam ići u Cibonu, pa mi nije bilo lako ponovo se ‘prešaltati’. Bilo je teško, ali uspio sam nakon nekoliko dana očisti glavu i ponovo se koncentrirati samo na Šibenik, uhvatiti normalan ritam. Prije sezone sam si rekao – čuj, tu si minimalno godinu dana, dakle, pripremio sam se da ću tu biti do šestog mjeseca, tako da mi se bilo lakše vratiti u sistem.

 U CEDEVITI MI NISU VJEROVALI

 Kolika je vjerojatnost da i sljedeće sezone igraš u narančastom dresu, da, nadamo se, predvodiš Šibenik i u prvoj ligi? Znamo da je rano o tome govoriti, da je život sportaša pun iznenađenja, ali kakva su tvoja razmišljanja, bi li volio ostati?

– Baš tako, rano je sada nešto unaprijed govoriti. Ali, ako Šibenik bude imao velike ambicije u A1 ligi, recimo juriti Ligu za prvaka, pa nakon sezonu, dvije i ABA ligu, ne bih imao ništa protiv biti dio toga. Ali, ponavljam, prerano je za takve prognoze, trebao prvo izboriti tu prvu ligu, jer mi jesmo napravili velik korak prema tome, ali treba posao odraditi do kraja. Hoću li biti tu i dogodine, ne znam, više o tome će se znati tamo u sedmom, osmom mjesecu kada počnu pregovori i slaganje momčadi za novu sezonu.

Zbog čega je ‘puklo’ s Cedevitom i jesi li razočaran što ti nisu vjerovali, što su te se tako lako odrekli?

– U ovom trenutku nisam uopće razočaran. Ja sam tip igrača kojem jako teško pada sjedenje na klupi, najgori mi je osjećaj gledati druge kako igraju, a ne mogu ući jer me trener neće ubaciti. A to je ono što mi se dogodilo u Cedeviti, ili bih bio u prvoj momčadi ali bih sjedio na klupi, ili bi me eventualno poslali na posudbu, tipa u Zabok, ili čak u A2 ligu, gdje ne bih imao nekog pravog trenera, suigrače, konkurencije koja bi me gurala dalje. Međutim, znate kako je u Cedeviti, bar sam ja tako razmišljao, Cedevita je najbogatiji klub pa sam mislio ću bar dobivati neke novca kada već nemam priliku igrati. Ali ni to nije funkcioniralo kako sam očekivao, dobivao sam neku siću. I zato sam si rekao, čemu sve to, zašto sjediti na klupi? Stoga sam, kada sam dobio novi ugovor na stol, u dogovoru s menadžerom i ocem, odlučio ne potpisati ga, odnosno, odgoditi pregovore tamo do šestog mjeseca. Međutim, i tada su ponudili opet isto, nismo se našli. Jednostavno nisu vjerovali da će im vratiti ono što ulože u mene, da će na meni moći jednog dana i zaraditi. To se najbolje vidjelo iz uvjeta koji su mi ponudili u tom ugovoru.

Vjerojatno se sada kaju zbog toga?

– Ha, ne znam, možda. Ne zamaram se više time.

U javnosti se stekao dojam da je Šibenik pobjedom na Puntamikom već izborio A1 ligu, ali posao još nije gotov. Vjerujem kako ste toga svjesni i vi igrači?

– Naravno. Veliki klubovi i igrači ne biraju utakmice koje će igrati, već svaku odrade maksimalno, nebitno igrali protiv prvog ili zadnjeg na ljestvici. Oni mali igraju na bljeskove, dobit će najboljeg, da bi u sljedećem kolu izgubili od nekog autsajdera. Ono što želim kazati jest da mi moramo biti ta velika ekipa, što smo mislim i dokazali u dosadašnjem tijeku prvenstva, ekipa koja će u kontinuitetu igrati na najvišem nivou, svih 40 minuta. Priznajem, prva tri dana nakon pobjede nad Puntamikom nije bilo lako vratiti se u stvarnost, glave su nam svugdje letjele, na treningu smo još uvijek gledali gore prema tribini, a u ušima nam je danima odjekivao onaj huk navijača. Ali, od srijede smo se vratili u normalu, glave su čiste i spremni smo ostatak sezone odraditi na najbolji mogući način.

 ISPRIČAO SAM SE, NADAM SE POZIVU U REPREZENTACIJU

 Zašto si tako mlad otišao iz Šibenika?

–  U to vrijeme sam kao kadet igrao u Školi košarke Dražen Petrović za juniorsku ekipu, i kako sam kazao, kod trenera Šarina sam igrao A2 ligu kao zaštićeno godište. Međutim, tada se dogodilo da je moj najbolji prijatelj Dario Šarić godinu prije otišao u Zagreb, što me pogodilo, udarilo u glavu, jer sam i ja htio otići. Tog ljeta sam  došlo ljeto i pripreme za reprezentaciju, otišlo smo s trenerom Brajkovićem na Europsko prvenstvo u Crnu Goru i osvojili zlato. Nakon toga sam se vratio u Šibenik, ali već se onda nagađalo da bih mogao otići u Zadar, čak je i Split bio u kombinaciji, ali i Zagreb u kojem je otišao Dario. Nakon nekoliko dana su se stvari ipak iskristalizirale, dobio sam ponudu da dođem par dana odraditi u Cedeviti, da me vide u živo na djelu. Trener Medvedec je bio oduševljen s kojim sam imao jedan dobar odnos, pa smo se potpisali ugovor na dvije sezone, do moje 18. godine. Dalje je poznato kako su se stvari odvijale.

I tvoja reprezentativna iskustva jako su zanimljiva. Bio si dio kadetske reprezentacije koja je na Europskom prvenstvu u Crnoj Gori osvojila zlato, da bi tvoja generacija lani osvojila zlato na EP-u u Litvi, ali bez tebe?

– Da. Ta priča je, mislim, poznata svima. Ukratko, do tada sam bio standardan u prvoj petorci, ali je u međuvremenu došlo do  nekih nesuglasica između trenera i mene, prije svega u ovlastima koje sam dobivao od stručnog stožera.  Dva dana prije odlaska u Litvu taj je sukob eskalirao, pa je odlučeno kako je najbolje da napustim pripreme, da ne idem na EP. Momci su na kraju uzeli zlato i bilo mi je, naravno, kasnije žao što nisam i ja sudjelovao u tome. Sada znam da možda nisam trebao tako burno reagirati, ali bio sam preponosan, nisam dao na sebe. Međutim, da nisam tada napustio reprezentaciju, sada ne bih bio u Šibeniku, tako da svako zlo za neko dobro.

Očekuješ li ponovo poziv u mladu reprezentaciju?

– Čujte, ne znam kakav je trenutno moj status kod izbornika. Ja sam se ispričao za svoju reakciju i mislim, odnosno, nadam se da ću ove godine konkurirati za reprezentaciju.

Razgovor s Martinom vodili smo nakon jutarnjeg treninga, na glavnoj tribini na Baldekinu, nasuprot velikom Draženovom dresu s brojem 4. Pa kada smo mladog šibenskog playa pitali o  košarkaškim uzorima, samo je pogledao prema toj ‘relikviji’.

– Zbog njega sam počeo trenirati košarku. Cijelu karijeru sam nosio dres s brojem 5. Ali, kada sam došao u Šibenik, ušao u dvoranu i vidio taj Draženov dres kako visi, pitao sam momke nosi li tko ‘četvorku’, a kako nitko nije, odlučio sam je uzeti. Tko zna, možda je i to razlog mojih dobrih igara. –

Mi ćemo samo reći kako je ‘četvorka’ došla u dobre ruke.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.